SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Srpski all inclusive turizam od Egipta do Hrvatske

17.08.2013 u 08:00

Bionic
Reading

Zašto hrvatske vlasti ne počnu objašnjavati zalupanim šovinistima da puste na miru ljude koji su – svim upozorenjima srbijanskih desničarskih medija i stranaka unatoč – riješili da neke svoje teško stečene eure potroše baš u Hrvatskoj? Kakva su vremena, svaki eurić dobro dođe, pa bio i srpski

Vijest tjedna, ako ne i mjeseca, u Srbiji trebala bi biti ona da srbijanski turisti tvrdoglavo ostaju u Egiptu, svim neredima i krvoprolićima usprkos; dapače, ne otkazuju se agencijski aranžmani za tu nesretnu zemlju. Srbijanski veleposlanik u Kairu, Dragan Bisenić (bivši novinar), istakao se mlakim i politički korektnim priopćenjima u medijima: jako je pazio da ne spomene 'policijski sat' i stvarnu opasnost od hapšenja i pratećih neprilika koje uz kršenje policijskoga sata spadaju neizbježno; trsio se, jadan, da se ne zamjeri domaćinima. I tako srbijanski turisti u Egiptu sjede u svojim all inclusive aranžmanima, piju pivu, izbjegavaju izlete i posjete lokalitetima gdje ima nereda i većim gradovima, sve slušajući savjete iz veleposlanstva i utjehe turističkih vodiča svojih agencija. Sve do dana – neka ga Gospodin odloži! – kada će netko izgubiti strpljenje i pripucati ili dovesti kamion pun eksploziva pred neki od tih hotela u kojima se nevjernici, sa svojim polugolim ženama i razgaćeni, nalivaju pivom i uopće vrijeđaju šerijatske osjećaje. To se, kao što znamo, već događalo...

Srbijanski turist najviše voli all inclusive preko agencija koje se svako malo pokažu kao lupeška gnijezda, pa ih ministarstva i policija zatvaraju nemilosrdno, dok vlasnici bježe po egzotičnim zemljama sa ukradenim novcima od all inclusive aranžmana, a turisti po aerodromima uzalud čekaju da ih netko preveze natrag, sramno najureni iz svojih hotela.

Lijepa njihova

Zato će pametni Srbijanci krenuti u Hrvatsku namjesto Egipta, Grčke, Tunisa i Crne Gore. Jeste skuplje (od Crne Gore, bogami, nije!), nije all inclusive, ali je ljepše i uzbudljivije. Nakon mjesec dana na Lošinju čitam vijesti po internetu i isprva sam bio zbunjen. Naime, s jedne strane – prije svega Turističkoga saveza Srbije i hrvatskih medija koji njihova priopćenja prenose bez provjere – ide priča o drastičnom padu posjeta turista iz Srbije Hrvatskoj. Pažljivijim čitanjem, međutim, čovjek shvati da je riječ samo o organiziranim aranžmanima. Po mnogo pouzdanijim podacima autobusnih tvrtki i beogradske autobusne stanice izlazi da imamo značajan porast putovanja u Hrvatsku, pogotovo na Jadran, a i broj i popunjenost avionskih letova to potvrđuju.

B92 o srpskim turistima u Hrvatskoj

Tu sad dolazimo do neizbježnih priča o tome je li turističko putovanje iz Srbije u Hrvatsku avanturizam; da šta zlosretne Srbijance u Hrvata čeka; da kako su se proveli i da šta o tome hrvatski pisci komentara i blogova na internetu misle. Prema ovome posljednjem kao i obično sam ravnodušan, jer me dokoni anonimni komentatori nikada nisu zanimali; to je margina, poput srpskih ekstremno-desničarskih internetskih sajtova na kojima se čitaju ogorčene jeremijade o 'nacionalnoj izdaji' onih koji odu u Hrvatsku na odmor. Iz nekih putopisa od ovoga ljeta dade se doznati da se neka baba u Pakoštanima užasnula zbog beogradskih registarskih tablica i da je predložila da ih se skine i skloni. Da je to rodno mjesto Ante Gotovine i već u tom pravcu. Da je netko, međutim, upitao gen. Gotovinu šta o tome misli, uvjeren sam da bi odmahnuo rukom, ali babe o tome ne misle.

Ljetujem u Hrvatskoj od 1966. redovito: što Brač, što Lošinj. Autom sam išao na Brač 2003., ali smo napravili račun i skontali da nam je jeftinije i udobnije ići avionom Zagreb ili Beograd-Split i Split-Zagreb (ili Beograd). Auto je postao jednostavno preskup. Isto vrijedi i za Lošinj (ima dobar avion Beograd-Pula i natrag). Nikada nisam imao problema zbog beogradskih 'rega' vozeći se u Zagreb i natrag; malo neverbalne komunikacije i to je sve, ali sve manje i toga.


Ni prijave više nema

Razgovarajući ovoga ljeta sa srbijanskim i drugim turistima po Lošinju i Puli, shvatio sam nešto drugo: glavni problem hrvatskog turizma ostaju previsoke cijene i neuništiva navada hrvatske države da otima sve što se turistima dade oteti, kako stranim, tako i hrvatskim. Turistička zemlja u financijskim neprilikama smanjit će cijene, poput Grčke, ali i poput stanovitih lošinjskih hotela koji su razumjeli da je vrag odnio šalu i drastično snizili cijene. Poreskom inspektoru u Lošinju strpljivo smo objašnjavali zašto nam ne može oteti sedam kuna turističke pristojbe dnevno (zato što smo u kući moje kćeri, gdje joj je stalna adresa) i zašto se ja neću prijavljivati policiji kao stranac (jer je 1. srpnja stupio na snagu sporazum EU i Srbije kojim se ta inače blesava odredba ukida); čovjek je razuman, pa je razumio, nakon provjere, dakako.

Priče o tome da srbijanskim turistima prijete kojekove ugroze uvelike su pretjerane. Dobro: ima mjesta gdje će se uvijek naći neka budala koja živi u 1991. i ne kuži da je čovjek iz Srbije u Hrvatsku došao upravo stoga što joj nije nanio zlo u prošlosti; oni koji jesu, u Hrvatsku niti dolaze, niti im na pamet pada; oni to smatraju nacionalnom izdajom. Zato mi nije jasno zašto hrvatska država i vlada ne poduzmu malo više na tu temu; zašto ne počnu objašnjavati zalupanim šovinistima da puste na miru ljude koji su – svim upozorenjima srbijanskih desničarskih medija i stranaka usprkos – riješili da neke svoje teško stečene eure potroše baš u Hrvatskoj. Kakva su vremena – svaki eurić dobro dođe, pa bio i srpski. Pritom će vam svaki konobar sa uzdahom reći (a to slušam od Daytona) da su Srbijanci i Bosanci vazda bili najbolji gosti, kad je o potrošnji i napojnici riječ. Njima je blizu; oni vole; siroti su, ali bijesni, kako kaže narodna pjesma bećarac. Podstaknite ih.