Kada se luk napne do kraja, tada se mora ispaliti strijela. Ne samo zbog tisuće nedužnih žrtava odvratnog napada kemijskim oružjem nedaleko Damaska, koji je cijeli moćni Zapad proglasio nedvojbenim zločinom sirijskog krvoločnog sirijskog vlastodršća Bašera el Assada, već i konačne vjerodostojnosti američkog predsjednika Baracka Obame, koji je morao poslati potpuno nedvojbenu poruku da u ovom krvavom i kaotičnom svijetu iznevjerenih demokratskih i civilizacijskih nada, (arapsko se proljeće pretvorilo u krvavi kaos) samo Washington postavlja one konačne granice. Obama se do sada suzdržavao od previše očevidnog uplitanja u sve zapletenije sirijske pokolje, ali kada je još u kolovozu prošle godine kao onaj konačni okidač za američku vojnu intervenciju otvoreno i javno proglasio Assadovu uporabu kemijskog oružja, morao je dokazati da SAD nikada ne prijete uzalud.

Baš kao i u Iraku i Afganistanu, bez obzira na uzaludne međunarodne inspekcije, nemoć Ujedinjenih naroda, sukobe s Rusijom i Kinom, opasne izazove od Libanona do Turske, bez pouzdanih i provjerenih saveznika u Siriji, a tek na početku okupljanja nove 'koalicije voljnih' (London još jednom prednjači, Njemačka ponovno zagovara diplomatsko rješenje) koja će – baš kao što je to Bush učinio u Iraku – dokazati da američku politiku podupire nadmoćni broj zapadnih zemalja. Pa tako i Hrvatska, kojoj Amerikanci ne poklanjaju uzalud sve više i više raznolikih oklopnih vojnih vozila, koja se mogu osobito dobro upotrijebiti i daleko izvan hrvatskih granica. Na nekom pijesku, a ne u hrvatskim šumama.

Obama je morao odapeti tu strijelu, ne samo zbog Assada, već da bi otvoreno pokazao Iranu da se prestane igrati sa razvojem nuklearnog oružja, a Kini i Rusiji poručio da Washington ipak nije toliko oslabio, da će pognuti glavu pred njihovim opomenama, zabranama i osporavanjima. Iako malobrojni tvrde, da još ništa nije neporecivo dokazano (Carla del Ponte u ime UN misli da su pokolj bojnim otrovima izveli pobunjenici), većina znalaca i političara već potpuno pouzdano najavljuje da će već za nekoliko dana ( ovaj je tekst pisan u srijedu ujutro) američko svemoćno zrakoplovstvo, u već provjerenoj ulozi svetog Ilije gromovnika, dalekometnim raketama sa nedostižnog neba, prvo uništiti srijske vojne arsenale. A među njima su osobito važna spremišta kemijskog oružja, koja su za iznevjereni Zapad na Srednjem Istoku podjednako opasna i kada ih kontrolira Assad, i kada bi ih se dočepale neke radikalne skupine islamističkih pobunjenika. Ili nešto slično, a podjednako bolno za službeni Damask, kratko, snažno i jasno, koliko god je to moguće. Tako bi i Izrael dobio još jedan veliki američki poklon, a egipatska vojna hunta i nove milijunske udruge (Tamarud) koje sada traže prekid partnerskih odnosa sa SAD, morale shvatiti da se Washingtonu ne mogu okretati leđa, kada god se to prohtije nekom novom svenarodnom pokretu i uniformiranoj vlasti.

To još nije četvrti američki rat s islamskim zemljama (Afganistan, Libija, Irak) već obnova taktike čuvenih 'kirurških udara' po brižljivo odabranim ciljevima, prije odmazda i kazna, negoli klasični vojni sukob, bez obzira što se ipak radi o obnovi 'vijetnamskih zabluda' o 'ograničenoj uporabi sile'. I mali i odmjereni vojni koraci u pravilu vode u dugotrajne i nerješive sukobe, pa je svaki rat mnogo lakše započeti, nekoliko okončati u mirotvornom duhu u ime dugoročne stabilnosti. Assada bi trebalo smaknuti – koliko god to odvratno izgledalo - baš kao što su sami Amerikanci i njihovi pomagači smaknuli Bin Ladena, Saddama i Gadafija. On se neće predati ukoliko mu unište i posljednje skladište kemijskog oružja, već i zbog toga što će mu i dalje pomagati Iran i Rusija, a u redovima pobunjenika nema nikoga tko bi čistih ruku i zdrave glave mogao preuzeti vlast.

Tako bi se i Sirija, mogla pretvoriti u novi Irak, u kojem više nema američkih vojnika, ali je ipak u sektaškim, političkim i gospodarskim sukobima samo u posljednja tri mjeseca poginulo pet tisuća ljudi ( o tome se ne piše previše). Ili praktički raspasti poput Libije, koja tek prividno održava nekakvo jedinstvo u obračunima pobjednika, a možda postati i ostati nestabilna poput Egipta, u kojem su u samo dvije godine, praktički isti milijuni izlazili na ulice i trgove – iz četiri različita razloga.. A čak i u Tunisu, koji se do sada pokazao najrazumnijim od svih arapskih proljećara, ponovno vrije nezadovoljna ulica. O tome su pred američkim Kongresom otvoreno govorili i američki generali, koji sada – kada je donesena odluka o vojnoj intervenciji – moraju izjavljivati da su spremni na sve u svakome trenutku. Tako je i Zapovjednik udruženog stožera američke vojske, general Martin Dempsey pred Kongresom svojedobno otvoreno progovorio o dosadašnjim poukama takvih 'kirurških akcija' i 'ciljanih odmazdi', koje se neizbježno pretvaraju u prave ratove, budući da uvijek postoji neki neizbježni odgovor – na neki neočekivani izazov, i neka nova nužda za neki novi govor oružja." U proteklih deset godina smo naučili kako nije dovoljno tek pomaknuti ravnotežu moći bez da dobro razmislimo, što je neophodno potrebno da tamo zadržimo državu koja će funkcionirati", upozorio je tada general. I u Iraku i u Afganistanu govorilo se munjevitim udarima, temeljitim i sigurnim promjenama i jasnoj politici izvlačenja, ali su ti ratovi trajali – i još traju – desetljećima. Uvijek se događa samo ono što nije smjelo dogoditi, a u pravilu zaboravlja ono što se ne smije zaboraviti.

Amerika u Siriji pokušava isprazniti posljednju rusku bazu na Srednjem Istoku i ograničiti opasan utjecaj Irana, bez obzira što se više ne radi samo o utrci za energetske izvore (Amerika je razvojem novih tehnologija osvojila prvo mjesto u svjetskoj proizvodnji nafte). Ovo ne čini neka nova i nepoznata objašnjenja, a ono što zapanjuje, ostaje nepobitna činjenica da Washington nije u stanju predvidjeti neke neizbježne posljedice svojih geostrateških računica, bez obzira što se o njima vrlo otvoreno i kritički raspravljalo u nizu zemalja, koje nemaju tako moćne prislušne uređaje da mogu nadgledati cijeli svijet.

Washington nije zaštitio život svog veleposlanika u Libiji, bez obzira što je morao znati sve o svima, u Pentagonu nisu predvidjeli da će njihov vjerni vojni saveznik u Egiptu uhititi čelnika jedne ipak umjerene muslimanske stranke i prvog demokratski izabranog predsjednika, zbog navodnog služenja Amerikancima, u State Departmentu su nedavno ispraznili desetak veleposlanstava u panici pred terorističkim napadajima, koji su – kako se sada tvrdi- bio zamišljeni kao napadi na neka energetska postrojenja – a ne na američka diplomatska predstavništva.

Toliko očiju, a tako mnogo kratkovidnih procjena, kada se misli da tehnologija može potpuno zamijeniti ljude, a neke druge vrijednosti, tuđe civilizacijske navike i strana politička pravila, mogu biti uvezena bez otpora. I dok se sada na sve strane isprazno raspravlja o tome koliko su 'uopće' Arapi i Muslimani 'zreli za demokraciju', malo tko se usudi postaviti pitanje dugoročne zrelosti Zapada, koji se bez obzira na stalna profesorska podučavanja, prečesto ponaša kao najkratkovidniji đak u vlastitoj globalnoj učionici.