U želji da potaknemo konstruktivnu raspravu o vrućoj dilemi Splićana: prodati ili ne prodati Hajduka, objavljujemo tekstove dvojice vrsnih splitskih novinara, čije je mišljenje o toj temi, igrom slučaja, dijametralno suprotno. Vladimir Matijanić je za prodaju, a Damir Petranović kontra
Prije godinu dana splitsko Gradsko vijeće pristalo je izglasati jamstvo za 30 milijuna kuna kredita Hajduku. U sudbonosnom danu, mizanscena je bila kreirana po pravilima stadionske demokracije: kako bi pospješila proces odlučivanja deputata i usmjerila njihovu slobodnu volju prema jedinom poželjnom pravcu, pod prozorima gradske uprave okupila se poneka tisuća pripadnika grupe za pritisak, široj javnosti poznate kao Torcida, te skandiranjem parola, pjevanjem pjesmica i paljenjem baklji bitno skratila dvojbe prisutnih u gradskoj vijećnici.
Od 16 prisutnih vijećnika – mahom iz Kerumove stranke i koalicijskih partnera te iz HDZ-a čiji su predstavnici, zlu ne trebalo, navukli Torcidine majice, dok su SDP-ovci i HNS-ovci bojkotirali su sjednicu - 16 ih je bilo za jamstvo, a mnogi su odluku kasnije pred novinarima dodatno oplahnuli neizbježnom 'hajdučkom' patetikom i čvrstom nadom da će se klub u jednogodišnjem roku financijski preporoditi te postati sposoban samostalno vraćati kredit.
Nešto manje od 365 dana kasnije, situacija u najboljem sparing partneru pretplaćenog nacionalnog prvaka bolja je tek utoliko što je šampion-recidivist poražen u prošlotjednom srazu. Skandiranja, baklji i ostalih elemenata navijačke euforije pod prozorima gradske vlasti nema, ali ni novaca u blagajni 'voljenoga kluba', pa kredit jednostavno ne može otplatiti. A nakon što se i Grad oglasio nespremnim za daljnje pokrivanje Hajdukovih minusa, točnije, naznačio kako bi ovih 30 milijuna moglo biti zadnje pretakanje iz gradskog u klupski budžet, takozvana sportska javnost – čiji su interesi najmanje sportski, što je fenomen dostojan posebnog teksta - polarizirala se na protivnike i pobornike privatizacije Hajduka.
Temu je aktualizirao Ivo Baldasar, splitski gradonačelnik, koji se u nekoliko mjeseci upravljanja Splitom reprezentirao kao tipski egzemplar liberalne škole vođenja javne politike. U gotovo svakom javnom istupu najavi barem jednu bezuvjetnu ili uvjetnu propast nečega što je u gradskom vlasništvu, pri čemu je uvjet, koji u sretnijim slučajevima dijeli gradsku svojinu od propasti, uvijek privatizacija ili restrukturiranje, što je u hrvatskoj političkoj frazeologiji drugo ime za masovno otpuštanje.
Hajduku je Baldasar dijagnosticirao ozbiljnu ugroženost vitalnih funkcija, istodobno mu propisujući prelazak u privatni portfelj iz sadašnjeg očito nimalo sretnog modela 'športskog dioničkog društva', koji 'ditetu puka' omogućuje životarenje ispod egzistencijalnog minimuma u ostapbenderovskoj vlasničko-upravljačkoj simbiozi gdje Gradu pripadaju dugovi, 'privatnom investitoru' namijenjena je uloga mecene kad zagusti, dok je navijačkoj udruzi bivši gradonačelnik povjerio upravljačka prava. Baš ona, udruga, najglasnije je artikulirala protivljenje 'prodaji'.
Slika naizgled tipičnog tranzicijsko-neoliberalnog bojišta s bešćutnom politikom, gluhom i slijepom za sve što ne vodi profitu, ukopanom u rovu nasuprot pronositelju javnog interesa, lagano blijedi kada se slavnoj davnoj povijesti kluba, njegovu najvrednijem kapitalu, suprotstavi novija prošlost. Od prodaje reklamnog prostora na dresu, preko hitrog odricanja od grba pod kojim je ostvario danas nedostižne uspjehe i svođenja antifašističke prošlosti na historijski hir podređen aktualnim nacionalističkim imperativima, do predanog interesnog sljubljivanja sa svakom zainteresiranom političkom garniturom, Hajduk je simbolički i stvarno rasprodavao što je mogao i dok je mogao, iscrtavši paradoksalni put kluba koji je učinio sve da bi stigao u poziciju kada više ne može uraditi ništa. Čak ni redovito isplaćivati plaće svojim radnicima.
Suočena s ljubimčevom tržišnom minornošću i insolventnošću politike kao vjernog sponzora, navijačka ga masa, uz zdušnu pomoć poštene inteligencije, sada pokušava oblikovati u zaštićenu vrijednost prvog lica plurala. Maksimum razumijevanja koji zaslužuje nalaže da im se ljubimcu poželi što brži dolazak tamo kamo se odavno zaputio i kamo je mirno otpratio mnogošto iz svojega okružja. Krajnja točka puta zove se kapitalizam.
Stav zašto ne treba prodavati Hajduka pročitajte OVDJE.