Radi se, ustvari, o pogrešno postavljenoj dilemi. Umjesto izjašnjavanja o prodaji Hajduka, na koje su se sportski novinari navukli kao muhe na balegu, puno bi mudrije bilo postaviti nešto drugačija pitanja. Recimo, kakav Hajduk želite? Što nogomet predstavlja u vašem životu? Imate li neke svoje intimne, čisto osobne vrijednosti kojih se nikada ne biste odrekli? Što mislite o privatizacijskoj pljački? Kako gledate na političku korupciju, klijentelizam i isisavanje novca? Jeste li pasivan birač ili više naginjete neposrednoj demokraciji? Zaboga, jeste li vi uopće Dalmatinac - ako ne rođenjem, onda barem svjetonazorski?

Kroz primjer splitskog kluba i par nasumce postavljenih pitanja svatko od nas lako bi mogao sastaviti jedan svoj mali psihoprofil i bez greške se pozicionirati na ljestvici općih vrijednosti, svih osim onih političkih. Priča o desnici i ljevici, odnosno liberalizmu i socijaldemokraciji, jedina je koja u Hajduku ne drži vodu - kao uostalom ni u cijeloj državi. Prvi, naime, obično kradu i uništavaju do krajnjih granica, a drugi su mahom nesposobni za bilo što osim sve skupa rasprodati. Jer, eto, država ama baš nikad nije i ne može biti dobar gospodar. Mašala.

Hajduk, dakle, ovih dana proživljava još jednu od svojih uobičajenih drama, kao u genijalnom 'Beskrajnom danu' u kojemu se Bill Murray svakog jutra iznova budi i čeka da jebeni svizac konačno vidi svoju sjenu. Trči svakog dana - onako živčan, nezadovoljan, jadan i tužan - i uvijek bez greške upada u istu lokvu, susreće iste ljude, pije istu bljutavu kavu i vodi iste besmislene razgovore. Pije, plače, zajebaje se i eksperimentira, čak i pogiba, no svejedno se budi svakog jutra u istom neudobnom krevetu i uz krckanje uvijek iste pjesme s jeftine radio budilice, sve dok u jednom trenutku sam sa sobom ne raščisti svoje zablude, otvori srce i popravi stav prema životu. Tada, naime, nastupa veliki finale i sretan kraj u kojemu, eto, konačno uspijeva napustiti taj mali i dosadni gradić Punxsutawney. I to u ugodnom društvu.

Tko je gledao 'Beskrajan dan' i imalo je upućen u situaciju u Hajduku, pouzdano zna da splitski klub upravo proživljava zadnju četvrtinu filma. Bezbroj puta opljačkan, ojađen i izluđen, stao je pred ogledalo i pogledao sebi u oči. Bolje kazano, u ovom slučaju provjerio je stanje u svom novčaniku. I baš u trenutku kada bi Bill Murray sjeo u auto i krenuo kući, pojavljuje se Edo Pezzi i tvrdi da se predstava prekida. Hvala lijepa, šta vas briga kako će sve završiti.

Priča o prodaji Hajduka s jedne strane definitivno jest emotivno, svjetonazorsko, tradicijsko i identitetsko pitanje, no svijet nažalost sve rjeđe funkcionira na tim osnovama. Na drugoj strani stoji, naravno, njegovo veličanstvo novac, ali ne bi bilo zgorega da se kod raspravljanja s tih pozicija barem malo koristi razum, logika i provjerene činjenice.

A one, eto, stoje ovako: splitski klub je nakon dvadeset godina sistematskog uništavanja u režiji HDZ-a, pojačanog drskom državnom diskriminacijom iz doba Tuđmanove Croatije i bahatim privilegiranjem velikog rivala u režiji Sanadera, Bandića i Mamića, uz par godina skupog Kerumovog pijanog razbacivanja, prošle godine zbilja sveo račune. Nije našao ništa osim sto milijuna kuna duga, starog od dva mjeseca do dvadeset godina.

Novo vodstvo Hajduka - pod pritiskom javnosti izabrano od strane članova u eksperimentu koji neodoljivo podsjeća na neposrednu demokraciju, a ustvari je kopija sistema po kojemu funkcioniraju najuspješniji europski klubovi - najprije je izbacilo politiku s Poljuda, potom srezalo broj zaposlenih za trećinu, riješilo se skupih igrača i postiglo da cijela momčad danas igra za nekadašnju plaću samo jednog Anasa Sharbinija. Poplaćalo se što se platiti moglo, proračun je prepolovljen, u jednoj godini dug je smanjen za 39 milijuna kuna, a napravljeni su i nekakvi, u svakom slučaju neočekivani sportski rezultati. Čak i gradonačelnik Ivo Baldasar, koji je pokrenuo cijelu priču baratajući lažnim iznosom Hajdukovih dubioza, morao je priznati da se bolje od ovoga nije moglo. Njegov problem je, naravno, kredit od 30 milijuna kuna za koji je Grad Split prošle godine jamčio, iako će i sam gradonačelnik intimno priznati da bi - čak i kada bi bio plaćen iz proračuna - to bila vrlo mala cijena za sve zlo koje je politika nanijela klubu.

Uglavnom, računica se u Hajduku svodi na činjenicu da će idućih dvije do tri godine morati prodavati dva do tri igrača godišnje, vjerojatno po diskontnoj cijeni, kako bi se riješio balasta koji mu je natovaren na leđa. Nakon toga, brojka će se smanjiti na jednu malo veću ili dvije nešto manje prodaje na godinu, što će svejedno još godinama biti nedostižan san za sve ostale hrvatske klubove kojima stavke 'prihodi od navijača' ili 'marketing' u budžetu jednostavno ne postoje. Ali opet, zar bi nekakav privatni vlasnik, pa makar bio i najdobronamjerniji, poslovao drugačije? Zar postoji budala koja bi iz godine u godinu bez pitanja ulijevala vlastite milijune, a da ništa ne uzima zauzvrat?Jesmo li toliko glupi da popušimo mantru o Ligi prvaka koja nas čeka, samo da prihvatimo tog 'jednog vlasnika' - kao da se radi o inženjerskoj računici i neupitnoj istini, a ne o maštanju površnih novinara? Moramo li u ovoj državi baš sve rasprodati, i to baš u trenucima kad najgore stojimo? Jesmo li spremni odreći se Hajduka za pišljivih par milijuna eura, koliko danas duguje?

I vjerujemo li još uvijek, zaboga, u bajke o ulaganjima stotina milijuna kuna 'u idućih nekoliko godina', kada iz iskustva znamo da je to tek knjigovodstvena obmana koja služi za isisavanje novca iz tvrtki s potencijalom? Za dobar primjer ne treba ići daleko, baš u Splitu je 2005. godine privatiziran jedan od gradskih simbola; nije teško provjeriti gdje se danas nalazi, kakvog je zdravlja i koliko je od tih obećanih milijuna u njega zbilja uloženo.

Split i Dalmacija teško da bi trpjeli neku svoju verziju Zdravka Mamića, što je već empirijski dokazano nakon što im je sredinom dvijetisućitih Igor Štimac poklonio dvije titule prvaka, da bi potom bio najuren s Poljuda nogom u dupe. Nisu trpjeli čak ni legalnu okupaciju kluba (šifra: Kerum i Svaguša), a kamoli da bi podnijeli gledati kako im Hajduk izmiče u ruke nekakvim sumnjivim Amerikancima, Rusima ili Australcima baš u trenutku kada stvari očito idu nabolje. O provodu koji bi priredili domaćim 'investitorima' sad ili kroz godinu-dvije ne treba ni govoriti.

Tko to ne razumije, nikada neće shvatiti ni zašto je splitski klub ove godine oborio rekord u broju pretplatnika, zašto je uvjerljivo najgledaniji i najcjenjeniji hrvatski klub i zašto, recimo, još uvijek ima više nego dvostruko veći broj gledatelja od 'euforične Rijeke', Dinamo da ne spominjemo.

Ne, u Splitu to jednostavno neće proći.

Stav zašto prodati Hajduka pročitajte OVDJE.