KOMENTAR KATARINE OTT

Nastavlja se agonija hrvatskih državnih financija

02.10.2013 u 12:42

Bionic
Reading

Velika su očekivanja od ulaska Hrvatske u proračunske procedure EU-a, no Vlada je već pokazala da ne drži puno do europskih procedura i da ih se pridržava samo pod teškim pritiscima EU-a, pa je budućnost hrvatskih državnih financija i dalje krajnje neizvjesna

U skladu sa Zakonom o proračunu utvrđenim proračunskim kalendarom, Smjernice ekonomske i fiskalne politike donose se sredinom lipnja kako bi svi uključeni u proračunski proces imali dovoljno vremena planirati i do kraja tekuće godine donijeti utemeljen i ostvariv proračun za iduću godinu. S obzirom da su Smjernice ove godine donesene tek krajem rujna, te da i sama Vlada izjavljuje kako ih ionako neće koristiti za izradu proračuna za iduću godinu, velika je vjerojatnost da će se zbog prekratkih rokova i za 2014. donijeti neutemeljen i neostvariv proračun, nakon kojeg će slijediti rebalans(i).

Vlada je, dakle, s četiri i pol mjeseca zakašnjenja usvojila Strategije Vladinih programa za razdoblje 2014-16., te s tri i pol mjeseca zakašnjenja Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2014-16., što su tek novi primjeri Vladina nepridržavanja zakona. No, Vlada je, ipak, nešto usvojila na vrijeme - sredinom rujna - Polugodišnji izvještaj o izvršenju državnog proračuna za prvo polugodište 2013. Stanje državnih financija iskazano u Izvještaju, nažalost, ukazuje na neminovnost rebalansa i nejasno je zašto on nije donesen prije Smjernica.


Proceduralni kaos

Čim se dohvati Smjernica, čitatelj su suočava s problemom: na kojem se planu za 2013. temelje Smjernice? Isprva će – normalno - pomisliti da je riječ o izvornim brojkama iz Proračuna što ga je Sabor usvojio u prosincu 2012. No, nakon toga je u travnju bio Rebalans, pa bi u kolonama plan 2013. mogle – premda bi to, ukoliko nije posebno naznačeno, bilo neispravno – biti i brojke iz Rebalansa. A u Polugodišnjem izvještaju o izvršenju, pak, postoje kolone izvorni plan i tekući plan 2013. Pritom se kao izvorni ne koristi stvarno izvorni plan iz Proračuna iz prosinca 2012., već plan iz Rebalansa iz travnja 2013., a što je tekući plan, teško je reći. Upitno je, naime, mogu li se bez novog službenog rebalansa u tako značajnim proračunskim dokumentima poput Polugodišnjeg izvještaja i Smjernica iskazivati brojke koje zapravo predstavljaju svojevrsni tihi ili skriveni rebalans.

No, u kolonama plan 2013. u Smjernicama se ipak koriste brojke iz tog tekućeg plana iz Polugodišnjeg izvještaja. Moglo bi se možda reći da je to pametno, jer bolje odgovara realnom stanju, ali je li takvo što dopušteno bez službenog rebalansa? No, Smjernice, nažalost, nisu čak ni dosljedne. Brojke koje se u Smjernicama navode kao plan 2013. ponekad ne odgovaraju ni izvornom, ni tzv. izvornom (tj. skriveno rebalansiranom), a ni tekućem planu za 2013. iz Polugodišnjeg izvještaja.

Čitatelj će, primjerice, jako teško shvatiti stvarno kretanje rashoda za zaposlene u 2013. godini. U travnju se Rebalansom predvidjelo da će biti 5,7 mil. kuna viši od onih koje je Sabor usvojio u Proračunu u prosincu 2012. Zatim se početkom rujna u Polugodišnjem izvještaju navodi da će biti 4,3 mil. kuna niži, a krajem rujna u Smjernicama da će biti 6,6 mil. kuna viši. A iz Smjernica zapravo proizlazi da će rashodi za zaposlene u 2013. biti gotovo 8 mil. kuna viši od izvorno planiranih u prosincu 2012.

Hoće li rashodi za zaposlene biti 3,4 mil. kuna niži ili 8 mil. kuna viši može se na masi od 20,7 mlrd. kuna - koliko iznose ovogodišnji rashodi za zaposlene - nekome činiti gotovo irelevantnim. No, postojanje takvih razlika navodi čitatelja da bude nepovjerljiv i prema ostalim brojkama u ključnim proračunskim dokumentima. Pridoda li se tome nepoštivanje zakonom zadanoga proračunskog kalendara i neizvjesnost zbog neminovnoga rebalansa - koji je trebao biti donesen prije Smjernica - nepovjerenje postaje još i veće.

Tu je riječ samo o nepreciznostima u vođenju i predstavljanju podataka javnosti, no znatno je važniji podatak da će rashodi za zaposlene u razdoblju 2014-16. rasti prosječno oko 670 mil. kuna godišnje. A ukupni rashodi državnog proračuna biti će 2016. čak 22 mlrd. kuna viši nego 2012., što će utjecati na drastičan porast deficita i duga. Nažalost, čak su i te zastrašujuće visine deficita (preko 5% BDP-a) i duga (preko 60% BDP-a) predviđene Smjernicama nerealistične. Gospodarski će rast sasvim sigurno biti niži od predviđenoga Smjernicama, a metodologija po kojoj se vode hrvatske državne financije uskladiti će se s metodologijom EU-a, pa će udio deficita i duga u BDP-u biti još i viši. Zašto državne financije nisu već odavno usklađene s europskom metodologijom kako bismo već sada znali stvarno stanje deficita i duga?

288738,288677,286467,284896
Strah od reformi

Budući da je neminovan veliki dio porasta ukupnih rashoda (plaćanja prema EU-u, otplate dugova i kamata), upravo rashodi za zaposlene - kao druga najveća stavka proračunskih rashoda nakon naknada građanima – ne bi smjeli rasti, nego bi se morali smanjivati. Pritom po tko zna koji put valja naglasiti da se rashodi za zaposlene ne bi smjeli smanjivati paušalno, svima u istom postotku - jer će se tako nanijeti nepravda onima koji predano rade uz već ionako relativno male plaće - već istinskim reformama javnoga sektora. U Mjerama za smanjenje deficita predstavljenima zajedno sa Smjernicama, reforma plaća u javnom sektoru najavljena je tek za drugi kvartal 2014., a imajući na umu dosadašnje nepridržavanje rokova i otpore na koje će Vlada naići, biti ćemo sretni ako se provedu i tada. Reorganizacija pravosudnog sustava predviđena je tek za kraj 2014., pa ako se obje mjere provedu čak i savršeno i u predviđenim rokovima, učinci se neće tako skoro osjetiti. Za predviđenu reformu mirovinskog sustava u Mjerama rok nije ni predviđen, a umirovljenje zaposlenika, mjeru kojoj također nije određen neki rok, bolje je i ne komentirati. U državi s jednom od najnižih stopa zaposlenosti u Europi i već sada prenapregnutim mirovinskim fondovima, cilj nikako ne bi smio biti porast broja umirovljenika, već porast broja zaposlenih, pa čak i reaktiviranje dijela već umirovljenih, odnosno njihovo ponovno uključivanje u tržište rada.

Velika je šteta što se Vlada ni ovom prilikom nije odlučila za reforme. One, po definiciji, znače čitav niz suštinskih i dobro usklađenih mjera s konkretno postavljenim ciljevima, a ponuđen je tek niz parcijalnih mjera koje se pogrešno nazivaju reformskim. Naravno da je potrebno smanjivanje ukupnih rashoda za zaposlene (koje u Smjernicama nije ni predviđeno!), no ne mogu se reformirati plaće bez cjelokupne reforme javnog sektora. Istinska reforma podrazumijevala bi usmjerenost na povećanje efikasnosti javnoga sektora kako bi se smanjili svi oni rashodi koji su posljedica neefikasnosti i time povećala konkurentnost, ulaganja i gospodarski rast, te tako smanjili deficiti i dugovi.

I na kraju - premda su mjesecima kasnile - iz Vlade je poručeno da ove Smjernice neće biti u prijedlogu proračuna nego će biti korigirane za mjere koje će nadležna ministarstava u daljnjih dva mjeseca intenzivnog rada poduzimati na provedbi reformi. Što su dosad radila ta 'nadležna ministarstva'? Kako im vjerovati da će u samo dva mjeseca odjednom isporučiti nešto bitno bolje?