Čovjek se mora malo bojati današnjeg posjeta Ive Josipovića Beogradu. Kada se nedavno sreo s papom Bergoglijom izjavio je da su odnosi Hrvatske i Vatikana jako dobri, uz male probleme kojih uvijek ima. Da, problemi su tako 'mali' da Katolička crkva u Hrvatskoj proglašava sadašnju hrvatsku vlast, dakle i Josipovićevu, 'nenarodnom', a zna se da se takve u pravilu miče na ulici a ne na izborima. Sada se treba bojati istog i u Beogradu. I poslije susreta s Tomislavom Nikolićem hrvatski predsjednik će najvjerojatnije govoriti o ohrabrujućem usponu hrvatsko-srpskih odnosa.

Da, toliko su 'ohrabrujući' da ih ovo sve masovnije skidanje ćirilićnih ploča srozava nikada niže od rata, pa ni usporedba sa splitskom Rivom više ne drži vodu, jer čak ni tada nije bilo ovakvog demoniziranja Srba u Hrvatskoj. Zato se moraš zapitati u kojem svijetu zapravo živi sadašnje hrvatsko državno vodstvo, da li u ovom u kome i mi ostali? Ili u nekom 'paralelnom', kako se već i sami jedni drugima rugaju kada se malo zakače? Josipović u Beograd odnosi vijest da Hrvatska ne odustaje, nego nastavlja s tužbom protiv Srbije za genocid. Ali uvjerava da to nije presudno za odnose dvije zemlje, iako i vrapci na Zrinjevcu i na Terazijama znaju da ih ta i srpska tužba te nestali najviše opterećuju.

Ipak, vrhunac je kada predsjednik otvoreno kaže da tužba za genocid nema nikakvih izgleda na uspjeh, jer se svakome s inteligencijom iznad sobne temperature odmah postavlja pitanje za kog se vraga onda podnosi. Osim toga, Josipović ne objašnjava zašto je i sam sudjelovao u pisanju prvih verzija te tužbe, i može li se politika voditi tako da kada ti odgovara malo u nečemu sudjeluješ, a kada ti ne odgovara ne sudjeluješ. Na isti način hrvatski predsjednik sada se postavlja i prema ovom antićirilićnom 'ustanku'. Htio bi da se vjeruje kako on jedini nije upetljan u ovaj sukob, pa jedini može i arbitrirati u njemu, a još relativno nedavno optuživao je najumjerenije srpske lidere u Hrvatskoj da namjerno podgrijavaju nacionalističke strasti kako bi mogli 'reketariti' hrvatsku državu. Tu treba izvesti neke zaključke.

Dno dna

Dugo, možda i nikada, Hrvatska nije imala ovako nedorasle i potkapacitirane ljude u vrhovima političke i duhovne vlasti. Znam da će mi neki skočiti u oči da ovim stajem na stranu Josipovićevog suparnika u ovoj priči, Zorana Milanovića, pa ću početi s njim. Ako su politički predstavnici Srba u Hrvatskoj višekratno izjavili da su za postupno uvođenje ćirilićnog pisma, on je trebao biti još trunku obazriviji i ići na još postupnije uvođenje. No, taj prigovor stajao je samo dok se skidanje ćirilićnih natpisa nije prostrlo cijelom Hrvatskom i dok ga iz antićirilićnog stožera u Vukovaru nisu počeli ucjenjivati da on dođe k njima, a ne oni k njemu (u čemu su i uspjeli). U tom trenutku premijer i njegova Vlada prestali su biti ocrnjivani samo kao navodno prokomunistički i prosrpski, nego ih se sada želi predstaviti i kao potpuno politički impotentne i nesposobne da obavljaju bilo kakvu vlast.

To će reći da se želi isprovocirati da se Milanovićeva vlada sama sruši pod teretom svoje nekompetentnosti, jer bi, biva, bilo koja vlast koja bi došla poslije nje u startu bila bolja. E, ne bi, i to zbog spomenute činjenice da su se hrvatske elite srozale niže nego što su ikada bile, što potvrđuje stanje i u HDZ-u i u Crkvi, dakle glavnim punktovima iz kojih se orkestriraju sadašnji juriši na ćirilicu. Tomislav Karamarko apsolutno je najgori predsjednik kojeg je HDZ dosada imao, i to ne zato što su ostali bili tako kreativni i plodni da bi ih trebalo ostaviti 'za sjeme'. Nego naprosto zato što Karamarko uopće i ne vodi politiku HDZ-a, nego politiku pravaških i drugih radikalno desnih stranaka, što se nikada dosad nije događalo.

HDZ-ovi pijuni

Ono što se dosad događalo bilo je upravo obratno. Da HDZ koristi te radikalne stranke ili za prljave poslove ili za izricanje stavova koje u određenom trenutku nije smatrao oportunim da ih sam javno iznosi. Ukratko, to su bili njegovi pijuni za kraću ili dulju upotrebu, što je bila konstanta posebno u Tuđmanovo i Sanaderovo vrijeme, da bi sada ti pijuni postali zvijezde uvodnih minuta Dnevnika HRT-a čak i kada zahtjeve za micanje ćirilice ispisuju riječima koje pripadaju srpskom jezičnom standardu ('Vratite latinicu i biće sve u redu'). Dobro, to što hrvatski nacionalisti iskazuju svoje antisrpstvo srpskim jezikom nije neka novost, bilo je toga i ranije, i nije za ovu priču najvažnije.

Ali je zanimljivo jer simbolički odražava dekadenciju u koju je zapao hrvatski nacionalizam, koji je ostvario svoj glavni cilj (etnički praktički čista država), ali bi sada htio još, iako ne zna što bi to još trebalo biti. To se jednako dobro vidi i na primjeru ovdašnje Katoličke crkve. Ona nije ovako čvrsto bila pozicionirana u društvu i državi barem zadnjih sto i više godina, čemu ovo malo Srba u Hrvatskoj nije baš nikakva zapreka. Ali se svejedno uključila u ovaj najnoviji nacionalistički tsunami kao jedan od glavnih, ili s obzirom na spomenuto Karamarkovo podložništvo desnijima od sebe, i glavni moderator 'ustanka' protiv ćirilice.

Vjetar s Kaptola

Ovdje se spomenuti jad hrvatskih elita možda i najbolje vidi. Nije samo po sebi skandalozno što Crkva želi uz sebe državnu vlast koja joj odgovara, tako je bilo svih ovih dvadeset i nešto godina i na to smo se nekako navikli. Ali, nikada nije bilo da se pritom baš nimalo nisu birala sredstva. Štoviše, Kaptol se i u ratnim devedesetim čuvao da Crkvu ne preplavi val antisrpstva, a kardinal Kuharić je na početku rata čak imao petlje pozvati vjernike da na srpska ubojstva i paleži ne odgovaraju istom mjerom. Danas se ništa slično ne može čuti iz usta Kuharićevog nasljednika Bozanića i većine drugih biskupa, ali se zato može čuti da su ćirilićni natpisi u Vukovaru i drugdje 'nastavak agresije na Hrvatsku'.

Točno je ono što se ovih dana čuje, da oni koji potpisuju ovakve izjave ruše ne Milanovića nego državu. To, uostalom, poručuju javnosti, ne znajući, oni sami. Ako je, naime, ćirilica opasnost za Hrvatsku, onda nju može srušiti i najmanji vjetar.