Začepili su nos, a trebali su se pokriti po ušima. Pa tako i Arsen Bauk, ministar Uprave, koji je nedavno izjavio kako neće izaći na referendum o osporenom ustavnom opisu braka (samo žena i muškarac) budući da mu se ne sviđa kako je sročeno ovo predloženo ustavno pitanje. Vlada je propala na još jednom svjetonazorskom pitanju, a njezini ministri – pa i onaj koji je zadužen za takve stvari u predlaganju novog obiteljskog zakona – izigravaju uvrijeđene primadone koje će bojkotirati ono što im se ne dopada, a popišanog i podvijenog repa pobjeći od nastavka svake bitke u kojoj su unaprijed otpisani kao vrlo izgledni gubitnici. Baš kao i nojevi, oni guraju glavu u pijesak, u neodgovornim ispadima pubertetske kapricioznosti i izmišljanju lažnih izlika.

Ovo nije borba između 'dvije Hrvatske' kako su na primjerima inicijative za novu ustavnu definiciju braka i promjene statusa Vukovara, ovaj 'procvat hrvatske konzervativne revolucije', već nazvali neki ugledni kolumnisti, već samo ispostava prolaznog (a možda i završnog računa) za politiku jedne zbrkane, nesigurne i smetene Vlade, koja očevidno nije shvatila u kojoj zemlji vlada. Hrvatska se nije bitno promijenila samo zato što je na izborima kaznila HDZ, ona je uglavnom ostala kakva je bila, zatvorena, siromašna, preplašena, nepomična, neuspješna i neugledna, a ova se vlada od početka ponašala kao da je pobijedila u bogatoj Švicarskoj, koju će u tren oka pretvoriti u neku novu Švedsku, po svim mjerilima modernog civilnog društva i zaštite manjina.

A već su se dokazali kao majstori u tome da i ono dobro pretvore u političku katastrofu (zdravstveni odgoj), a neizbježno (zaštita prava manjina, uvođenje ćiriličnog pisma) u nespretno poticanje višestranog verbalnog i političkog nasilja. Baš kao i HDZ, oni su u pravilu prvo popisivali neprijatelje, a tek onda okupljali saveznike u neprestanim lekcijama o svojoj moralnoj i intelektualnoj superiornosti. Baš kao i HDZ, oni su zagovarali neku novu politiku, a promicali klijentelističku podobnost, političku pokornost i kult kapricioznog vođe, u providnom pokušaju da u nepotrebnim sukobima s Europom zarade bar malo patriotskog suvereniteta. Baš kao i HDZ, oni se nameću kao regionalni uzor, dok čak i ministar gospodarskog procvata mora javno priznati da je Hrvatska, koja je ušla u Europu, čak i u usporedbi s onima koji će tu opjevanu Europu čekati barem još deset godina, potpuno zakazala u presudnim gospodarskim preobrazbama i promicanju opće dobrobiti..

Za koji 'brak' se bore konzervativci?

Tako i 'konzervativna revolucija' u prvom redu označava bijeg u neka mitska vremena opće provjerene sigurnosti, budući da je ova vlada već do polovice mandata iznevjerila većinu svojih obećanja. U teškim vremenima krize, osiromašeni ljudi bježe s nepoznatih vjetrometina, pa će prvu (a često i jedinu) utjehu prvo potražiti u zaštiti obiteljskog gnijezda, a oklevetani dijelovi društva – od sveučilišnih profesora do sportaša, od bankara do radnika, od poduzetnika do liječnika – prvo pokušati spasiti osporenu čast, a tek onda razmišljati o neizbježnim promjenama. U Hrvatskoj se razvodi svaki treći brak, ali to su razvodi muža od žene, i žene od muškarca, a ne potvrda nadmoći istospolnih ljubavi. U vremenima krize, neizvjesnosti i nezadovoljstva, ljudi se vraćaju onome što najbolje znaju i čemu najdulje vjeruju, a taj povratak u izmišljene bajke nužno rađa antielitizam, antiintelektualizam, antipolitiku, otpor i gnjev prema svim službenim tijelima i institucijama, dok javnom scenom gospodari lažno moraliziranje, neprijateljsko polariziranje i pretjerano personificiranje svake moguće politike.

Hrvatska je ponovno potonula u populizam najgore vrste, a cjelokupna je politička klasa bitno oslabila u vlastitoj političkoj nemoći. Iz te gomile bijesnih i ojađenih još nije iskočio neki novi neodoljivi vođa, već su političkom scenom zavladali samoživi politički rentijeri, bilo da je riječ o kaptolskim inkvizitorima ili bivšim borcima i dragovoljcima. I dok prvi iz potaje osporavaju novog Papu, drugi još jednom žele dokazati kako su ostali nedodirljivim buntovnicima, koji neprekidno potiču neke nove obračune. Pa i one koje se u odnosu prema drugima svode na osporavanje slobode, ravnopravnosti i ljudskog dostojanstva. Tako je i Vukovar ovih dana drugi put poražen kao mjesto izvornog europskog življenja. On je ponovno pretvoren u mrtvi grad koji glumi svoj vlastiti spomenik, kao da su ga oni koji su ga oslobodili, zauvijek zamotali u neprozirni i neprobojni celofan. Umjesto grada u kojem se ide od pobjede do pobjede, kao simbola hrvatske zrelosti, Vukovar je zapečaćen kao kultno mjesto isključivosti, plača i nemoći, u znaku straha i panike, a ne slobode i ponosa.

Hrvatsko društvo nikada i nije bilo osobito liberalno društvo. Niti Račan, a pogotovo Milanović, nisu bitno promijenili opća svjetonazorska stajališta, bez obzira što su najveći narodni prvaci (Radić i Starčević) bili izrazito antiklerikalno raspoloženi. Ova Hrvatska nikada ne glasa za nešto i nekoga (osim referenduma o neovisnosti), već u pravilu protiv nečega ili nekoga, dok se sve vladajuće garniture trude da u obrani vlastitih interesa unište svaku moć postojećih državnih institucija.

Šišanje ovaca

Tuđman je uveo predsjedničku samovolju, pa Zagreb nije smio izabrati vlastitog gradonačelnika, Milanović je u tom istom Zagrebu krenuo u križarski rat protiv vlastitih stranačkih kandidata (Bandić, Bernardić), a obojica nisu mogla podnijeti da u najrazvijenijem dijelu Hrvatske (Istra) nisu bili u stanju provesti vlastitu stranačku svevlast. I jedan i drugi su pričali bajke o 'hrvatskim europskim okvirima', a vodili osobne ratove s najvažnijim europskim institucijama. I bili sretni kada su sami mogli ispisati sve stranačke liste.

Naravno: Milanović nije Tuđman (neki bi rekli: ni u dobru, ni u zlu), ali i on osobno, i njegova stranka temeljito ošišanih ovaca, u potaji ipak žudi za 'čistim premijerskim sustavom', u kojem bi i predsjednika republike birala parlamentarna većina, a ne svi građani, u kojoj bi Ustavni sud poslušno pljeskao svakoj vladinoj gluposti, a očerupani Sabor, postao tek privremena pozornica za dokazivanje premijerove intelektualne nadmoći. Premijer se neukusno svadi s televizijskim novinarima, a njegova stranka u Saboru, ponovno gura papire, koji na mala vrata, možda ipak mogu osporiti konačnu odluku Ustavnog suda. I to je ona prava, a ipak pritajena hrvatska kriza: ova Vlada nema ni prekretničkih, ni pokretačkih ideja, koje zna i može, treba i želi provesti, pa se u stalnim sukobima sa svim osporavateljima neprestano raspinje između pubertetskih durenja i pogrešnih procjena stvarnosti. 

Baš kao i sada, kada su začepili nos, a trebali bi dokazati da za općenarodno glasovanje još uvijek mogu skupiti dovoljno sljedbenika, a svoje ideje potvrditi kao ideje budućnosti, bez obzira na konačni ishod referenduma. I ipak potvrditi da žele neku drugu Hrvatsku, onu u kojoj mladi ne postaju sve konzervativniji, bogati sve bezobzirniji, a vladajući sve neodgovorniji. U tom presudnom srazu Milanović više ne može čekati da mu netko drugi razvije zastave, pokrene istomišljenike i progura nova uvjerenja. U ovoj Hrvatskoj više nikada ne bi smjela pobijediti ona vrsta domoljublja, koja bi u ime patriotizma, najradije zatrla barem polovinu njezina sadašnjeg stanovništva. I Srbe i Talijane, i ljevičare i homoseksualce.