U svakoj epohi prisutno je nasljeđe prošlosti u više ili manje prepoznatljivom obliku. Čini se da je tortura, koja je nekada bila zakonit dio kaznenog postupka, a prosvijećeni vladari počeli su je ukidati u osamnaestom stoljeću, preživjela u obliku medijskog komadanja okrivljenika. Rulja koja se nekada strastveno naslađivala javnim egzekucijama – a bile su tako morbidne da ih je neukusno opisivati – danas svoju neutaživu potrebu za tuđom nesrećom zadovoljava crnom kronikom. Kada se u crnoj kronici kao okrivljenici nađu (bivši) pripadnici političke elite, zadovoljstvo je utoliko veće, a medijska tortura, iako je fizički bezbolna, u sadizmu ne zaostaje za svojom srednjovjekovnom prethodnicom. Kao što se nekada držalo da okrivljenik zaslužuje fizičku bol, danas se drži da zaslužuje medijsko zlostavljanje i pravednički gnjev rulje. Začudo, sličan gnjev izostao je u slučaju optuženih za ratne zločine iako je riječ o kaznenom djelu neusporedivo težem od, primjerice, zlouporabe položaja i ovlasti. Odgovor na pitanje zašto je tako ostaje nedokučiv, a (možda) spada i u drugu temu.

Članak 23. stavak 1. Ustava jamči da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja. Nitko. Znači ni okrivljenik. Bilo kakvu obliku zlostavljanja. Zlostavljanje nisu samo ledena samica i prebijanje bubrega. Zlostavljanje može biti i medijsko. Članak 25. stavak 1. Ustava – koji kaže da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i da se mora poštivati njegovo dostojanstvo – ne obvezuje samo državnu vlast nego svakoga. Konačno, na presumpciju nevinosti zajamčenu Člankom 28. ne treba ni podsjećati. Ipak, demokracija još uvijek nije ni počela tragati za mehanizmima zaštite okrivljenika od medijske inkvizicije koja nije i ne može biti opravdana ni nakon što je krivnja dokazana.

Postoji međutim očit, bitan, možda najbitniji aspekt Afere Sanader i Afere Vidošević koji je izmakao pažnji javnosti. Zaboravlja se da je riječ o dvije životne tragedije, o dva promašena ili uništena života koje bilo kakav ishod i bilo koja u sudskom postupku utvrđena istina više ne može zaliječiti.

Ako su krivi – a ta se mogućnost zbog spomenutog Članka 28. Ustava može razmatrati samo hipotetski i u kondicionalu – znači da su se upustili u glup i neizrecivo nepotreban rizik i potpuno obesmislili svoje živote. Ima nečeg grotesknog u golemom trudu uloženom u stjecanje vlasti i moći i korištenju te vlasti i te moći za zadovoljavanje banalne pohlepe. Spram toga se Sizifov kamen doima kao smislen i plemenit napor. Čovjeku koji je mogao ući u povijest kao ugledni državnik i uspješnom poduzetniku to jednostavno – doista – nije trebalo. Zato je priča o dvojici Splićana koji su mogli i bolje i drugačije zapravo žalosna i zaslužuje sućut. Veselje s kojim srednjovjekovna rulja sladostrasno bulji u lomaču ne zaslužuje nitko.

No jesu li doista mogli bolje? Jesu li mogli postupati drugačije nakon što su jednom pristali biti dio jednog Sustava? (Jesu li u tom Sustavu uopće [bili] mogući ugledni državnici i uspješni poduzetnici?) Ako su postupali protuzakonito, to su činili zato što je to bilo moguće, a vjerojatno i neizbježno u povijesnom, pravnom, političkom i moralnom poremećaju koji je generirao Sustav. Ako su pak nevini, taj isti Sustav ih je iskoristio za pravosudnu i medijsku predstavu kojom pokušava zaliječiti vlastitu nečistu savjest. U oba slučaja, bili krivi ili nevini, Sanader i Vidošević ostat će djeca – zločesta ili žrtvovana, svejedno – toga Sustava. Njihov stvarni grijeh ili njihova tragedija, a svaki grijeh je i tragedija grješnika, dogodili su se još u onom trenutku kada su pristupili jednom političkom pothvatu čija nedemokratska i autoritarna narav je odredila kako njegov ishod – epohalni povijesni promašaj i sveopći bankrot – tako i moral njegovih dionika.

Temeljni preduvjet nacionalizma je odustanak od individualne, dakle i moralne autonomije, a tada sve (osim slobode, blagostanja i elementarne savjesti) postaje moguće: druge i drugačije se vrijeđa, ponižava, prebija ili ubija, otimaju se stanovi, pjevaju se krvožedne pjesme, pišu neukusni pamfleti i izgovaraju laži i gluposti, a pritom se oni koji to čine osjećaju uzvišeno, dok se oni koji zlorabe položaj i ovlasti osjećaju i bezbrižno. No to više nije priča o osobnim tragedijama Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, nego osobna tragedija četiri milijuna i tri stotine tisuća talaca.