Od svih mogućih mjesta za nalaženje pozitivne perspektive i nade za Hrvatsku, vijeće učenika osnovne škole ne čini se baš najočitijim. U tom tijelu, koje ima svaka škola, sjede predsjednice i predsjednici pojedinih razreda. U osnovnoj školi to znači da za istim stolom sjede predsjednik 1d, koji je tek napustio vrtićku skupinu, i predsjednica 8a, koja već razmišlja o fakultetu i političkoj karijeri.

'I kako je bilo? Jeste li postavili neko pitanje?', pitao sam osmogodišnjeg sina koji u Vijeću učenika svoje škole predstavlja 2c, dječaka kojemu su trenutno najveće preokupacije u životu skupljanje sličica i izgradnja kamiona od lego-kockica. 'Dobro je bilo. Petaši su pitali zašto ih troje mora sjediti za jednim kompjutorom. I da onda jedan radi, a drugi samo gledaju i niš' ne rade.' Rekao je da su im odgovorili da će to valjda riješiti neki iz Ministarstva.

'E da, tata, onda je još osmašica pitala zašto nam se već godinama ne obnavlja školsko igralište. I onda su nešto odgovorili, ali ne kužim… da neki od negdje nisu spustili nešto… sredstva, tako nešto… I da škola nema novac i da je to zato tako. A 'ko to i što treba spustiti? Ne kužim…'

Teška su to pitanja za radnike u školama i nas roditelje, a kamoli za djecu. Ipak, činjenica da se po vijećima učenika postavljaju prava pitanja ukazuje na to da ima nade za Hrvatsku.

Odgojno-obrazovni radnici i učenici mnogih škola u Hrvatskoj, naročito u Zagrebu, svoju su 'školu za život' o tim nekima koji trebaju nešto spustiti, neka sredstva, već odavno usvojili. Počeci školske godine i povremeni posjeti političara školama i vrtićima izrazito nalikuju onima za vrijeme komunizma ili onima danas u Sjevernoj Koreji. Nasmijana djeca, gromoglasni pljesak, buket za ministricu, sjećanje na đačke dane i svinjske glave koje prehranjuju obitelji… Dupli je to nogometni pas u kojem ljudi iz škola i djeca znaju da u državi u kojem sustava nema samo nečija milost ili osobni interes može značiti nešto pozitivno.

Sve o politici i djeci u 80 sekundi

Posljednju takvu minijaturu odigrali su ravnateljica i učenici OŠ Sikirevci prošlog tjedna, kad ih posjetila predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović. Tih 80 sekundi posjeta sve je što trebate vidjeti i znati o odnosu politike i političara prema djeci, mladima te odgoju i obrazovanju. Na način na koji to samo život može, u tih se 80 sekundi pomiješalo svašta: blindirana vozila, tjelohranitelji, šljunak uz svježe asfaltiranu cestu, učenici ispred škole izvedeni u 'napadačku formaciju', iskrena slavonska dobrodošlica ravnateljice...

Prvo što političari rade, pa tako i predsjednica, kada dođu u školu jest prilika za fotografiranje. Posjeti zapravo tome isključivo služe. Tek kad je taj dio završio, uslijedilo je prvoloptaško pitanje: 'Je li vam dobra škola?' Djeca, nakon višednevnih napornih treninga, spremno odgovaraju – 'DAAAAA!'. U taj tren ravnateljica nabacuje precizan i oštar centaršut prema djeci: 'Što nam nedostaje?' Djeca pak u maniri Marija Mandžukića odgovaraju i zabijaju – 'DVORANA!!!' Sikirevci su to odlično i ponizno odigrali – komunikacija, suradnja, tehnika i snaga.

Nisu se, međutim, nadali odgovoru druge ekipe. 'Zato imate livadu', rekla je predsjednica Republike Hrvatske i još dodala da neka djeca u gradovima nemaju ni dvoranu ni livadu.

Rijetko je to iskren istup političara u Hrvatskoj koji treba pohvaliti. On slikovito upozorava na to gdje se 2018. nalazi hrvatsko obrazovanje i koja je njegova pozicija u hijerarhiji prioriteta. Posebna je to lekcija djeci iz jedne od najsiromašnijih županija da budu ponizna i skromna prema onima iz grada, od kojih navodno neki imaju još manje, a potvrda je to i onima koji ukazuju da se na ulici o životu nauči više nego u školi. Naučit će brzo svi ovi naši životnu lekciju o moći i moćnicima u Hrvatskoj i bez čitanja Miroslava Krleže.

Daleko je Moskva od Sikirevaca

Daleko je Moskva od Sikirevaca, baš kao i svjetla stadiona Lužnjiki od onih u nepostojećoj školskoj dvorani ili na livadi, nije ravnateljica škole baš Emmanuel Macron ili Zlatko Dalić, niti je mali Mate iz 3c Kylian Mbappe ili Luka Modrić, nema tu grljenja, ljubljenja, ni izljeva emocija. Nema ni potrebe, ali…

Građani ove zemlje zaslužuju malo pažnje, a djeca i mladi u koje se kunemo u 2018. barem školsku dvoranu, uređeno igralište ili računala, na kojima se treba izvoditi nešto što obrazovna politika zbog osobnih ambicija političara nameće bez osiguranih preduvjeta. Odgoj i obrazovanje traže sustavan pristup i iskrenost, a ne PR laži i bacanje magle u oči. Činjenica da se u vijećima učenika i ispred škola, i to iz usta djece i mladih, postavljaju neka važna pitanja pokazuje da za nas kao društvo i dalje postoji prilika. Nada da nam ne mogu više prodati isti dribling, da će se ta magla nepostojeće skromnosti, lažne brige i obećanja jednostavno dignuti. Tada - i taj tren nije daleko - livade će možda postati školske dvorane, a ti mladi ljudi od namijenjene im uloge ovaca, koje pasu po tim livadama, postanu osobe koje kritički misle, i to u Hrvatskoj, ne negdje drugdje.