Suprotno nepisanim pravilima, Rajko Grlić, naš proslavljeni redatelj i scenarist te profesor na američkom sveučilištu Athens, svoj najnoviji film intrigantna naslova 'Ustav Republike Hrvatske' neće promovirati na pulskom festivalu nego će ta zanimljiva donjogradska priča o četvero naoko nespojivih ljudi krenuti u distribuciju u zagrebačka kina već u travnju ili svibnju.

Scenarij za tu priču koja ima, kako duhovito objašnjava redatelj, sve što je potrebno za koktel zvan Hrvatska, napisao je s piscem i novinarom Antom Tomićem na temelju nekih stvarnih događaja. Glavni su likovi profesor povijesti, koji je usto nacionalist i homoseksualac, zatim njegov otac koji je preživio Bleiburg te medicinska sestra i policajac, a priča zapravo govori o netrpeljivosti, predrasudama i mržnji prema različitostima, ali i pokušajima da se uđe iza klišeja onoga tko živi pored nas.

U glavnim ulogama nastupaju Nebojša Glogovac, Ksenija Marinković, Dejan Aćimović i Božidar Smiljanić s kojima je, kaže Grlić, bilo gušt raditi.

Već se priča da je film 'Ustav Republike Hrvatske' mračna i sumorna priča o današnjoj Hrvatskoj, a dodatno zanimanje pobuđuju teško spojivi glavni likovi - transvestit, homoseksualac i nacionalist. U kakvim su oni odnosima?

Prije svega to nije tumorna priča. Štoviše, to je vrlo topla priča. Zatim, jednako tako važno, to nije priča o Hrvatskoj. Ne prave se filmovi da bi se pričalo o državama i režimima. To je posao politike i medija. Film je ipak nešto malo kompliciraniji i zahtjevniji organizam. A ta tri nespojiva lika o kojima govorite zapravo je jedan čovjek. On je profesor povijesti u zagrebačkoj gimnaziji. Pun je kontradikcija i razapet unutar sebe. Ima svoje tajne i svoje mrakove. Živi u prostranom piano nobile stanu s gotovo devedesetogodišnjim ocem. Profesora igra Nebojša Glogovac, a njegovog oca Božidar Smiljanić. U podrumu te iste zgrade živi policajac i bolnička sestra, koje otjelotvoruju Dejan Aćimović i Ksenija Marinković. To je, dakle, priča o četvero ljudi koji žive u dva stana u zgradi u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Oni vide jedni u drugima apsolutne klišeje onoga što su po spolu, nacionalnosti i vjeri. I vjerojatno nikada u životu ne bi prozborili ni jednu rečenicu da ih nesreća nije natjerala da međusobno počnu komunicirati i tako postanu ovisni jedni o drugima. I onda u toj ovisnosti počnu prepoznavati da iza mračnih klišeja, iza te naše prve, a često i zadnje predodžbe o ljudskom biću pored nas, postoje ljudi. Ukratko - to je priča o pokušaju da se zađe iza klišeja o onome koji živi pored nas.

Film ste nazvali 'Ustav Republike Hrvatske', dakle po najvažnijem pravnom aktu svake zemlje. Na koji se način politika, odnosno, politička situacija u zemlji prelama na priči?

Jedan od četvero likova, kao i svaki državni činovnik u Republici Hrvatskoj, mora položiti ispit iz Ustava RH, no kako ima stanovite poteškoće u čitanju i učenju, tako se oslanja na nekoga drugoga, koji mu u tome pomaže. Tako taj Ustav postaje važan element koji likove spaja, a istodobno i razdvaja. To je priča, da još jednom ponovim, o tome kako smo na prvu loptu netrpeljivi prema nekome tko je različit od nas, usprkos tome što nam taj naš Ustav govori da bismo trebali biti drukčiji.

Je li vas za tu priču inspirirao neki konkretan događaj ili lik?

Da, još uvijek razmišljamo o tome hoćemo li na špicu staviti natpis 'inspirirano stvarnim ljudima' ili ne. Krenuli smo od stvarnosti i složili priču želeći da ona na kraju postane stvarnost.

Koscenarist Ante Tomić tvrdi da je ovaj scenarij nastao iz očaja zato što niste uspjeli sakupiti dovoljno novca za prethodni scenarij 'Čudo u Poskokovoj Dragi', koji ste također zajedno pisali. Je li to točno?

Ništa ne nastaje iz očaja, to je Antina pjesnička sloboda izražavanja. Mi smo dugo pisali scenarij za film 'Čudo u Poskokovoj Dragi', rađen po njegovom romanu i vjerovali, i to ne samo mi, da je strašno dobar, komercijalan i veseo. Napravili smo scenarij za veliki ljubavno-avanturistički film koji je imao malu nezgodu – bio je skup.

Da bi se po planinama jurilo helikopterima i snimale scene pravih potjera, trebalo je zadovoljiti neke financijske uvjete. Dobili smo novac od HAVC-a i došli do pola puta, međutim HTV je odbio sudjelovati u tom projektu iako ga je ocijenio kao najbolji scenarij koji su dobili te godine. Ne znam je li to bilo iz 'ljudskih, ideoloških ili političkih' razloga. Komunikacija s HTV-om, koja je trajala tri godine, bila je zaista nadrealna, ali se 'Draga...' bez njihove potpore nije mogla snimiti i morali smo odustati. Možda bi bilo mudro kada bi HAVC svake tri, četiri godine raspisao natječaj za neki skuplji projekt tako da se može snimiti i neki film izvan regularnih kategorija. Kako smo Tomić i ja ljudi koji ne žele provesti život žaleći zbog nečega što nam netko nije dao, a takvima je pretrpana hrvatska kulturna historija, odlučili smo napisati novi scenarij.

Pisali smo ga tako da se može, ako nam nitko ne želi za to dati novac, snimiti i na iPhoneu. Ali HAVC je odobrio taj projekt, a produkcije se, vrlo hrabro, prihvatio Interfilm. U međuvremenu je film dobio potporu za razvoj od europskog Media programa i Grada Zagreba, a u produkciju filma ušle su Slovenija i Češka. Prije nekoliko dana dobili smo i potporu Euroimagea, tako da ćemo biti u stanju film završiti onako kako spada.

Još se nikada niste bavili tzv. queer tematikom i pravima homoseksualaca i lezbijki u nekom filmu. Je li ovaj film na neki način pokušaj da promovirate te skupine i omogućite im da postanu vidljivije i ravnopravnije u hrvatskom društvu?

Filmom nikome ne pomažete niti odmažete. To se ne radi filmom. Filmovi su priče. Vi možda možete gledajući neki film na trenutak promijeniti mišljenje i početi nekoga promatrati drukčije. Ali to je manje-više to. Ideja je bila da se u svakom čovjeku, bez obzira koji oklop imao oko sebe, može naći ljudsko biće. To je velika priča jednog homoseksualca kroz koju polako počinjete shvaćati koliko je on kompleksno i zanimljivo biće. To je vrlo teško igrati. Svaki krivi pomak može sve baciti u ponor banalnosti. No Nebojša Glogovac jedno je od mojih najvećih veselja zadnjih 20-ak godina bavljenja filmom. Rijetko sam s nekim imao tako intiman režijski odnos. Da, to je zaista bilo divno iskustvo. Ali to na neki način mogu kazati i za ostalo troje glumaca; za Kseniju Marinković, Dejana Aćimovića i Božidara Smiljanića. Zaista je gušt s njima raditi. Ne sjećam se kad sam se zadnji puta tako veselio pravljenju filma.

S obzirom na teme koje obrađujete u filmu, kao što su netrpeljivost, nesnošljivost, predrasude, mržnja i politička isključivost, kako ocjenjujete stanje u Hrvatskoj danas?

Mi smo i krenuli u ovaj film potaknuti mržnjom koja se na ovim prostorima uspješno gajila u devedesetima, a sada je ponovno postala važno oružje u izbornoj borbi politike protiv politike. Crkva je u tome očito puno pomogla, od financiranja svega mogućeg u rasponu od raznih referenduma do šatora. Sa strane gledajući izgleda kao da se crkva, tj. Kaptol kao najveće privredno poduzeće u Hrvata, još nije pomirilo da je Drugi svjetski rat završio i time kako je završio.

Kao da gaje neku neiskorjenjivu potrebu za revizijom povijesti i u to ulažu velika sredstva. Crkva, kao i politika kojom se i ona uvelike bavi, vjeruje da može nešto izgovoriti i sutra, kada to više nije potrebno u dnevnopolitičke svrhe, jednostavno zaboraviti. Zaboravljaju da to kao talog, kao mulj ostaje u ljudima i ondje, u skrivenim zapećcima njihovih duša dugo boravi.

Ukratko, učinilo nam se da je te netrpeljivosti i nesnošljivosti sve više i da se na njoj radi, zarađuje i da se pomoću nje pokušava osvojiti vlast. Kako obojica imamo neka iskustvo s netrpeljivošću, pomislili smo da je možda vrijeme da o tome nešto pričamo. Dakle, to nije politički film u smislu da on govori protiv Karamarka ili Milanovića ili ne znam kojeg drugog političara ili politike. On jednostavno pokušava vidjeti zašto ljudi tako lako kupuju klišeje koje im politika prodaje. I zašto ti klišeji tako dugo ostaju u njima. To veže sadašnjost s 1991. godinom, kad su ljudi strašno lako kupili klišeje. No to sve je bio samo vremensko politički okvir za pravljenje filma. Ne možete praviti film o politici. Da se čovjek želi baviti politikom, onda bi se i bavio politikom, kandidirao bi se za mjesni odbor pa bi za 20 godina došao do predsjednika vlade. Ja nemam političkih ambicija i nemam namjeru na to trošiti vrijeme u svojim filmovima. Ako ne možete ispričati nečiju individualnu i neponovljivu sudbinu, onda se bolje ne igrati igre koja se zove film.

Kako objašnjavate činjenicu da je hrvatsko društvo od zajednice otvorene prema različitostima, kakvo je bilo u 70-ima i 80-ima, kada sukod nas studirali mnogi ljudi iz nesvrstanih zemalja, u 90-ima postalo plodno tlo za bujanje netrpeljivosti na nacionalnoj, rodnoj, spolnoj i vjerskoj osnovi? Radi li se tu o svojevrsnoj fašizaciji društva?

Hrvatska je manje fašistoidna nego što bi to neki političari željeli. Hrvatska ima snažan domobranski element, duboku figu u džepu, a neoustaštvo Šuškovog tipa ipak je limitirano. Što se tiče netrpeljivosti, mislim da je Hrvatskoj iznad svega nedostajao građanski, intelektualni sloj koji je mogao pružiti otpor prema jednodimenzionalnosti. Devedesetih smo imali spoj emigracije koja je k nama dolazila u raznim oblicima ustašoidnosti i udbaštva što je često bilo miješano, a s druge strane dočekali su ih ljudi čiji su roditelji i djedovi doživjeli poraz u Drugom svjetskom ratu i koji su zbog toga imali tešku neizgovorenu frustraciju.

Crkva je, kao i nepregledno mnoštvo brzinski preobraćenih komunista, odmah zajahalo tog konja. Kad se to spojilo, a nije bilo građanske opozicije koja bi se tome pokušala oduprijeti i u to uvesti racionalne elemente, odjednom su oko nas harali popaljeni rodoljubi koji su sjajno iskoristili trenutak i zauvijek pokrali Hrvatsku. Tako su razni nadrealni likovi, od raznih vukojevića i belja pa nadalje odjednom postali apsolutni meritum stvarnosti. Cijela se scena izvitoperila. Zato je jako dobro pročitati Manolićevu knjigu 'Politika i domovina - moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku', koja je izvor nadnaravnih informacija o tome kako nam se rađala država i gdje mi to danas živimo.

Iz današnje perspektive autora s nekoliko značajnih filmova kako gledate na slučaj svog filma 'Čaruga', koji je početkom 90-ih proglašen četničkim te je i vas obilježio u političkom smislu, a 10-ak godina kasnije prozvan prvim hrvatskim filmom?

Nisam ni pomislio da će taj film imati tako burnu sudbinu. Ivan Kušan i ja počeli smo pisati scenarij za taj film još 1985. godine, no tada je jedna važna osoba s tadašnje TV Zagreb zaključila da radimo film o Titu kojim se želimo rugati njegovom liku. Kad netko na sastanku na državnoj televiziji tako okarakterizira neki scenarij onda je taj projekt mrtav. Tako smo dobili smrtovnicu prije nego što smo počeli snimati film. Kad smo četiri godine kasnije ponovno počeli raditi na tom projektu, imali smo osjećaj da je kraj jednom svijetu koji se zvao socijalizam i Jugoslavija i da bi bilo divno snimiti film o tom avanturistu Čarugi. Preko jednog starog glavnog urednika iz Glasa Slavonije došli smo do originalnog spisa koji se zvao 'Manifest Kola gorskih tića'. To je jedan od prvih pisanih dokumenta u kojem se spominje komunistička Jugoslavija. Godina je 1918. Potpisnici tog zelenokadraškog dokumenta bilo je petero ljudi, a jedan od njih je bio i Jovo Čaruga. Krenuli smo s Čarugom kao s nekim tko je sanjao državu kojoj ćemo vrlo brzo vidjeti kraj. No na kraju je s 'Čarugom' ispalo to da je u gledanju tog filma najveći problem bilo to sto je on bio Srbin. On je rodom je iz srpskog sela pored Orahovice. To što smo napravili film o Srbinu bilo je devedesetih neoprostivo. To što se film time ne bavi, što je nama bilo potpuno svejedno koje je on nacionalnosti, bilo je u tom trenutku potpuno nevažno. Tako je to, po općem sudu 'domoljubno-filmsko-kritičke koalicije' postao četnički film. Bio je jednostavno izopćen iz hrvatske kinematografije, a onda se desetak godina kasnije na nekom popisu našao kao prvi hrvatski film. I od tada se takvim računa.

Uoči rata snimili ste i dokumentarni film o Čarugi. Zašto nikad nije prikazan?

U tom su filmu govorili ljudi koji su ga pamtili, njegovi unuci, zatim monasi iz manastira iznad Orahovice, gdje je i prvi put otišao u krađu. U njemu smo našli i starca od 90 godina koji se sjećao da je Čaruga ušao kroz prozor i opljačkao crkvu. Taj je dokumentarac nestao s HRT-a u vrijeme kada je Antun Vrdoljak bio ravnatelj. Radili smo u montaži i jednog smo dana na vratima našli natpis na kojem je pisalo da se odgađa daljnja montaža i da ćemo biti obaviješteni kada možemo nastaviti posao. To se nikad nije dogodilo.

Kad su se vremena malo normalizirala, pokušao sam doći do tog materijala na HRT-u, no film je zauvijek netragom nestao, kao i, tako mi kažu, njegovo selo pored Orahovice. Ivo Gregurović mi je pričao da su se za vrijeme rata, negdje kod Vinkovaca, jedna hrvatska i jedna srpska četa zvale istim imenom – Jovo Stanisavljević Čaruga i kako su se u jednom trenutku Čaruge tukle protiv Čaruga.

Mnogi svjetski umjetnici inspiriraju se temom izbjeglica i kritički se odnose prema zidovima i razapinjanju žica. Zanima li i vas to kao filmska tema?

Sada završavam svoj treći zadnji film i ne znam hoću li se upustiti i u četvrti zadnji film. Potječem iz obitelji koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata iza tih žica izgubila velik broj svojih članova. Žice su strašne i ne asociraju me ni na što dobro. Cijela ta strašna kampanja predvođena desnim opcijama, od Mađarske i Češke do naše drage predsjednice, koja govori kako muslimani osvajaju Europu i kako će promijeniti njeno lice, zapravo je neljudska i ksenofobična. Čudesno je da neki u Hrvatskoj koja je prije 25 godina prošla kroz patnju danas nemaju razumijevanja za tuđu patnju. Ali srećom većina ljudi u Hrvatskoj razumjela je muku izbjeglica i odlučila im pomoći. Mislim da su ti ljudi i sam ministar Ranko Ostojić brigom za izbjeglice pokazali beskonačnu ljudskost i time dali jednu od najljepših slika o Hrvatskoj u zadnjih 20-ak godina. Drugi svjetski rat i cijela priča o Židovima bacila je puno ružnog svjetla na mnoge plemenite i demokratske države. Bojim se da će ova priča to isto učiniti.

Možete li komentirati sadašnju situaciju s Mostom?

Ljudi biraju razne opcije i to bi sve bilo normalno da ti ljudi nisu sebe počeli predstavljati kao ljude u misiji. Strašno se bojim ljudi koji vjeruju da su u misiji nečega. Povijest nas uči da su vrlo često najveće zločine i najveće gluposti napravili ljudi u misiji, ljudi koji su slijepo vjerovali u 'višu ideju', a realnost ih nije pretjerano zanimala. Pogotovo se u politici bojim ljudi u misiji jer mi djeluje da su teledirigirani od nekoga ili nečega da nešto obave. U slučaju Mosta imam osjećaj da bi Crkva, koja je vjerojatno nezadovoljna policijskim HDZ-om, rado ušminkala tu stranku vjerujući da bi joj ljudi iz Mosta mogli dati neko bolje lice. Čim netko u politici viče da ga ne zanima ideologija, a politika je dnevna pragma ideologije, onda znači da ima neke skrivene namjere, ali ne govori o ideologiji čiji je misionar. Oni ne govore o toj ideologiji i svojoj misiji u njoj, ali se kod nekih od njih ta misija strašno jasno čita u očima. Naravno da su oni mentalno bliži HDZ-u, iako ne znam što će biti rezultat te trgovine. To je ipak politika, a u njoj logika i zdravi razum obično ne stanuju.

Vaš životni rezime?

Nije to loše.