Riječka spisateljica Tea Tulić ponovno je uspjela, čekanje se isplatilo. Nakon kritički hvaljenih knjiga 'Kosa posvuda' (2011.) i 'Maksimum jata' (2017.), prošle godine vratila se kratkim romanom 'Strvinari starog svijeta', opet osvojila kritiku i našla se u polufinalu 17. tportalova izbora za roman godine. Riječima urednika Krune Lokotara, roman 'pripovijeda kći o ocu, a u priči se povremeno dotakne i onostranih Volge i Buge, mrtvih žena koje još žive u njihovom sjećanju i koje ih navigaju. Melankoličnu priču o odrastanju uz oca koji od frajera pritisnuta životom postaje - kako mu kopni volja uslijed razočaranja u svijet i vrlinu - tek sjena prijašnjeg bića. Priča je bajkovita i ponekad trpka, sjetna raspoloženja smjenjuju se s komičnim situacijama uz prodore naturalizma i simbolizma'. S Tulić smo otvorili teške teme, poput ekonomske tranzicije i turizma koji nagriza naše obalne gradove, ali i nešto lakše, poput trenda autofikcije, nabujale riječke književne scene i dugotrajnog kreativnog procesa.

Povod ovom razgovoru činjenica je da ste nominirani za 17. književnu nagradu tportala. Koliko vam znače književne nagrade?

Osim što predstavljaju vrijedno priznanje književne struke, književne nagrade piscima i spisateljicama donose više publike i profesionalnog angažmana, ponekad posljedično i prevođenje nagrađene knjige na druge jezike. Ako su financijske, nagradama se plate računi, obnovi se garderoba, kupi vrijeme za pisanje nove knjige. Netko si priušti novi kauč ili vešmašinu. Nagrade mogu donijeti bolji tretman kod izdavača. To su koristi koje nisu simbolične prirode. U smislu svega navedenog, mogu i meni dosta značiti. Smatram da one ne bi trebale biti cilj (ili motivacija) u književnom radu, već samo posljedica kvalitetnog pisanja. Evo prostora za preporuku zanimljive knjige 'Moje nagrade' Thomasa Bernharda.

Dojma sam da je roman mogao biti i zbirka poezije. Kako ste se odlučili za ovu formu?

Sadržaj je bio takav, tražio je pripovijedanje. Osjetila sam priču, a ne pjesme. Bez obzira na to što i u priči uvijek tražim poeziju. Držim se misli da sadržaj bira formu. Tamo gdje mu je tijesno, on ide dalje. Forma romana 'Strvinarima' daje veći prostor i fluidnost, čak me i vizualno podsjeća na more.

U napasti sam romanu nalijepiti etiketu autofikcije, no mislim da to ovdje nije slučaj. Koliko je autobiografskih elemenata prisutno?

Kako sam više puta i rekla prilikom predstavljanja knjige, ovo je izmišljena priča. Fikcija i nastaje tako da ono što se uzima iz života, iz proživljenog iskustva, služi za izgradnju neke nove, drukčije priče. Osim možda onima kojima pisanje služi kao memoriranje vlastitog života ili kao autoterapijski čin pa imaju potrebu ostati donekle vjerni svojoj proživljenoj istini, a ja književni prostor doživljavam drukčije. Za izgradnju uvjerljive priče potrebni su neki motivi, osjećaji i doživljaji iz života. S nečim trebaš krenuti u fikciju. Ona ne nastaje ni iz čega. S obzirom na književnost kroz povijest, na to kako ona oduvijek nastaje, meni se pojam autofikcije često čini suvišan ili - bolje rečeno - pogrešno korišten. Čini mi se kao da se danas bilo što pisano u prvom licu jednine može nehotice svrstati u autofikciju. Ako je neka knjiga roman, onda je roman. Ne vidim smisao brojenja krvnih zrnaca ijednoj knjizi koja nije deklarirana kao romansirana biografija. Kao: bijelo je izmišljeno, crveno je istinito. Kao i bilo tko od pisaca i spisateljica (pa i žanrovskih), uzimam ponešto iz svog iskustva kako bih književno obradila teme koje me intrigiraju. Volim pisati u prvom licu jednine jer mi ono daje više poetske slobode, nije sveznajuće, vodi me i dodatno osobno angažira u priči koju gradim. Kad razgovaramo o nekoj knjizi beletristike, smatram da treba voditi računa samo o književnoj istini, o istini djela. Čije ću i kakve apetite zadovoljiti ako kažem da je u mojoj knjizi deset ili pedeset ili ništa autobiografskih elemenata? Nedavno mi je kolegica rekla kako se njoj čini da se djela autofikcije u razgovorima o književnosti često na neki način podcjenjuju, a ja sam joj na to odgovorila da se meni pak čini da se djela fikcije podcjenjuju. U prvom slučaju implikacija je da je lako 'samo zapisivati' ono što se već dogodilo, u drugom da izmaštano na papiru nema težinu autobiografske priče. Književni rad je ipak puno složeniji proces.

Vaši likovi su, kao i većina ljudi na postjugoslavenskom prostoru, gubitnici tranzicije. Što mislite, je li postojala humanija alternativa tom procesu?

Sve i da smo imali tranziciju iz socijalističkog u demokratski sistem bez rata, mislim da ne bismo dobro prošli. Kapitalizam nije human, na prvom mjestu su mu profit, rast, stvaranje viška, eksploatacija ljudi i resursa pod svaku cijenu. S njim se mogu donekle solidno nositi samo uređenija, socijalno osjetljivija društva. I bez rata, stradali bismo ekonomski, kao što i jesmo stradali. Odnosno, mnogi od nas. Sve što su naši preci desetljećima stvarali otišlo je u vjetar. Lomljen je mentalitet poštenog rada i proizvodnje, lomljena je briga za kolektivno dobro. Za humaniju alternativu nije bilo političke i ljudske zrelosti. Državna vlast na samom početku, kao ni sada, nije bila zaista shvaćana kao služba narodu, već je korištena kao poligon za rasprodaju države i bogaćenje snalažljivih pojedinaca. Možda bi baš riječ služba bila dobra zamjena za riječ vlast kako bismo uopće semantički, pa onda i svjesno i podsvjesno, počeli percipirati tu djelatnost na ispravan način. Gubitnici tranzicije, poput mojih likova u knjizi, nisu samo oni koji su računali na pošten rad i kolektivnu savjest, već i oni koji su grabež javnog dobra i dopustili. Kad čovjek raskine sa svojom savješću, on raskine sa samim sobom.

More ima posebno mjesto u vašem romanu. Što vam ono predstavlja?

More je život. Simbolično, doživljavam ga i kao vlastitu podsvijest. Dok boravim uz more, osjećam da sam na izvoru svega. Ono je i moj prirodni orijentir, zato se uvijek lako izgubim na kontinentu. Teško mi je govoriti o moru, kao što mi je teško i pisati o njemu, ono je dio mene. Tim izazovom bavila sam se u knjizi. To za mene jest prelazak iz jednog jezika u drugi, u prajezik.

Premda se njezino ime ne spominje, Rijeka se može razabrati kao mjesto radnje. Kakva je situacija danas, pripada li grad i dalje njegovim stanovnicima ili su ga preuzeli turisti?

Rijeku još nisu preuzeli turisti, kao što se to dogodilo Splitu. Ali radi se o globalnom fenomenu masovnog turizma koji devastira, koji gradove pretvara u destinacije. Upravo je prije nekog vremena netko u Novom listu za Rijeku zazivao veći festival elektroničke glazbe (kao što je festival Ultra u Splitu), nesvjestan problema koji dolaze s takvim događajima. Na takav festival u samo jednom danu u grad može stići i sto tisuća posjetitelja. Dolazak još jedne Rijeke u Rijeku traži kapacitete puno većeg grada. On svojom infrastrukturom i servisnim službama mora biti u stanju servisirati građane, a oni moraju imati uvjete za normalan svakodnevni život. Također, hvalilo se i promoviralo dolazak luksuznog hotela na naš predivni, još uvijek divlji Cres, dom i zaštićenom bjeloglavom supu. Ne razumijem megalomanske potrebe i užasava me riječ 'luksuzan'. Tako se termiti ponašaju; samo se šire i šire, gutaju prostor dok ne ostave pustoš iza sebe. Turizam se čini kao lak novac, a Rijeka se već sad po pitanju kruzerskog turizma, uz Dubrovnik i Split, nalazi na tablici najzagađenijih europskih gradova. Svake turističke sezone zaziva se probijanje rekorda posjećenosti i noćenja, a to ne može ići u beskraj. Dok ekonomski najviše profitiraju veći poduzetnici, i to oni koji najčešće dolaze izvana, grad stradava stambeno, ekološki, kulturno i mentalitetom. Umjesto bjesomučnog turizma, smatram da Rijeci pripada identitet važne teretne luke i studentskog grada jakog i raznolikog kulturnog sadržaja.

O riječkoj književnoj sceni u posljednje vrijeme piše se kao o posebno kvalitetnoj. Kako biste je vi ocijenili?

Odličnom, uzbudljivom. Uz već poznata i priznata riječka imena, dolaze nove mlade snage i važno je to što svojim radom i kvalitetom probijaju lokalne okvire. U posljednje vrijeme istakle su se Dora Šustić, Dunja Matić i Eva Simčić. Tu je također nagrađeni Igor Beleš, koji svojim novim romanom 'Listanje kupusa' osvaja široko čitateljstvo, već dugo piše i objavljuje, a dosad nije bio toliko poznat izvan Rijeke. Enver Krivac nedavno je objavio sjajnu knjigu 'Osamotne okolnosti' - spoj stripa i književnosti. Osim što se radi o kvalitetno pisanim knjigama, one obrađuju razne važne društvene teme.

Prošlo je šest godina od vaše prethodne knjige. Zašto ne objavljujete češće?

Prošlo je toliko vremena zato što se posljednjoj knjizi iz nekih egzistencijalnih razloga nisam uspijevala ranije posvetiti. Osim toga, volim si uzeti vremena napisati knjigu kojom ću biti zadovoljna. Između knjiga objavljujem tekstove u književnim časopisima.

Prevođena ste i uspješna autorica. Je li vam bavljenje književnošću nešto više od skupog hobija?

Osnova svakog hobija je zadovoljstvo. Meni je omiljeni hobi rješavanje sudokua. Bavljenje književnošću nije takva jednostavna aktivnost. Ona sa sobom, uz zadovoljstvo, nosi neka odricanja, nekad i frustracije. Ne vidim kako oblikovanje vrlo fine, složene komunikacije putem umjetnosti može biti hobi. Nešto što je tako zahtjevno kao nešto sporedno. Pa i ako se ne živi od pisanja, već od nekog drugog posla (što jest najčešće slučaj), pisanje je svejedno teško doživjeti kao sporednu stvar. Druge poslove odradiš da bi mogao/la pisati. Čak i ako se na pisanje gleda isključivo kao na zanat, hobist je ipak lagan u svom pristupu bilo kojoj aktivnosti, a zanat pita punu posvećenost učenju i radu. Sudoku riješim za deset minuta, za knjigu mi treba čitav život.

Možete li izdvojiti neke domaće autorice ili autore koje volite čitati?

Volim čitati poeziju Marije Andrijašević i Marka Pogačara. Tu su i Dorta Jagić, Evelina Rudan i Katja Grcić. Volim prozu Nevena Ušumovića, Roberta Perišića, Envera Krivca, Olje Savičević Ivančević, opet Marije Andrijašević, Kristiana Novaka. Volim sve što napiše Staša Aras. Tu su i moji Ri Litovci. I svakako meni najvažnija Daša Drndić, njezine rečenice i dalje kucaju.

Je li prerano da vas pitam o planovima?

Nekad bi mi se učinilo prerano, ali čini mi se da trenutno stvaram više nego ikad. Počela sam pisati prozne i esejističke tekstove za Hrvatski radio kao vanjska suradnica, imam ideju za novi roman, krećem ga pisati ove godine. Ne bih o detaljima, neka se malo kovitla u meni. Nataložit će se.