Koji trijumf tržišnog kapitalizma i globalizacije!

Sve ono što se proteklih par tjedana događalo oko filma 'Intervju' ni Slavoj Žižek ne bi uspio osmisliti ni u nekoj od svojih najluđih hipoteza. Komercijalni proizvod američkih autora i holivudskog studija, koji je zapravo samo jedan dio ogromne korporacije Sony, izazvao je ljutnju komunističke Sjeverne Koreje koja je onda – kako se čini – angažirala hakere da provale u Sonyjev računalni sistem, što su ovi vrlo uspješno obavili. Tako su se oko 'Intervjua' ponovno frontalno sukobili kapitalizam i komunizam na pitanju slobode govora te je na kraju pobijedio kapitalizam, još jednom genijalno prodajući jedan proizvod kao temeljnu vrijednost civilizacije.

Iako je Sony oko distribucije 'Intervjua' napravio svaku moguću pogrešku, čega je vrh bilo iznenadno otkazivanje premijere filma zbog hakerskih prijetnji, time je zapravo došao do pobjede u 'ratu' sa Sjevernom Korejom, jer je prikazivanje i gledanje 'Intervjua' postalo pitanje toga da se 'teroristima ne dopusti pobijediti', odnosno još jedna monetizirana potvrda opstojnosti famoznog Prvog amandmana američkog Ustava. Time se još jednom podsjetilo u superiornost aktualne kapitalističke paradigme u odnosu na onu komunističku iz 20. stoljeća s obzirom na to da je Sjeverna Koreja jedino uspjela 'Intervjuu' napraviti ogromnu reklamu, a njegovo gledanje pretvoriti u srednji prst diktatorskom režimu Kim Jong-una. Otići pogledati 'Intervjuu' u kinu ili ga skinuti s interneta postalo je čin građanskog protesta kojim se izražava podrška izgladnjelom narodu Sjeverne Koreje dok se ždere preskupe kokice. Šteta što sam film nikad ne doseže takve satiričke visine!

Moglo bi se reći da je kapitalizam svojim standardnim petljanjem, izostankom principa i kooptiranjem još jednom trijumfirao nad tvrdolinijaškom ideologijom komunizma, čiji su eksponenti ponovno pokazali da strašno pate od toga kako ih vidi protivnička strana. U ovom slučaju, prikaz Kim Jong-una u 'Intervjuu' zapravo nije nimalo iznenađujući ili provokativan, nego je paradigma zapadnjačke percepcije bizarnog diktatora i izolirane države kojoj je na čelu. Kim Jong-un u filmu Setha Rogena i Evana Goldberga ima - kako bi se to reklo američkim pop-psihološkim žargonom - daddy issues, naravno da obožava američku popularnu kulturu, ludi je manijak i paranoik te se osjeća neshvaćeno. Sve u svemu, standardna američka ideja o tome što su i kakvi diktatori (slične su svojedobno bile i parodije Sadama Huseina iz devedesetih), koja sama po sebi odavno zaslužuje brutalno ismijavanje. U 'Intervjuu' Kim Jong-un zapravo uopće nikad nije predstavljen kao komunist, pa nema ni satire koja bi iz tog aspekta ismijala što u Sjevernoj Koreji znači otjelotvoreni marksistički ideal društvene jednakosti, u tom slučaju – u izgladnjelosti.

S druge strane, 'Intervju' ismijava i američke medije te njihovu površnost, što je još jedan pokazatelj tupih zuba ove satire. James Franco glumi poznatog voditelja Davea Skylarka, koji je glup, neobrazovan, opsjednut slavom, iskompleksiran time što ga se ne uzima za ozbiljno itd., što je još jedan prvoloptaški stereotip bez ikakvog novog twista ili satiričkog žalca vrijednog spomena. Talentirani i inteligentni Franco očito se odlično zabavlja glumeći idiota, ali je njegova glumačka energija često loše montirana pa neki kadrovi traju par sekundi previše, čime se duhovito preglumljivanje pretvara u kreveljenje.

No uz Franca je povezan najduhovitiji trenutak filma, onaj kada svojem producentu i prijatelju Aaronu Rappaportu (Seth Rogen) objašnjava da njihova publika voli da im serviraju površne sadržaje, odnosno 'govna'. Franco kaže da je stav gledateljstva 'We are the people, feed us shit' (čemu se nakon popularnosti 'Tvoje lice zvuči poznato' ni u Hrvatskoj nema što prigovoriti) te nakon toga iskrivi lice u grimasu i počne vikati 'Mangia, mangia, mangia!'. To je direktna referenca na Pasolinijev 'Salo' i scenu blagovanja fekalija, što doduše lik poput Skylarka zasigurno ne bi mogao znati, ali zato zna James Franco; fora je vidjeti švercanje Pasolinija u holivudsku komediju.

Satiričnost 'Intervjua' se, dakle, svodi na to da su diktatori poremećeni, a američki mediji površni, što bi za jednu pravu satiru trebala biti početna postavka, a ne konačni cilj. Stvarnost je proteklih dana najbolje razotkrila izlišnost cijele drame odnosno komedije oko 'Intervjua' – poremećeni diktator dao je hakirati filmski studio čija je insajderska elektronska prepiska postala glavna tema površnih američkih medija, a sve zajedno je toliko eskaliralo da se morao oglasiti i američki predsjednik Obama. E, to je smiješno!