'Počela sam je snimati da pokažem ljudima kako je meni i mojim roditeljima život s Mijom bogatiji i ljepši baš zato što je ona takva kakva je, a ne zato što smo od teške situacije bili primorani raditi lakšu. Kad god bih nekome opisivala Miju, uvijek mi se činilo da bi, unatoč mojim hvalospjevima, ljudi ipak mislili da je nama s njom prvenstveno teško, a tek onda možda i zabavno. Mama i ja oduvijek zapisujemo njezine bisere i mudrosti i onda si prenosimo što je Mia provalila u nekoj situaciji, a kako sam tada upisala studij kamere, činilo mi se logičnijim da je pokušam 'zapisivati' slikom i da je pokažem ljudima', priča nam Eva Kraljević, 34-godišnja snimateljica koja je gotovo trećinu svog života pripremala film u kojem je morala pristati i na vlastito razotkrivanje.

Na koji je način vaša snimateljska struka uvjetovala način na koji ćete ispričati priču o sebi i sestri?

Moj pristup u pričanju priče je promatrački, što dolazi od moje snimateljske struke. Dok snimam, puštam da se scena sama odvija i, ako mogu, ne interveniram. Takav način dokumentiranja mi se najviše sviđa jer je lijepa kombinacija prepuštanja i kontrole. S Mijom je to često bilo teško jer je stalno htjela pričati sa mnom pa sam morala biti uvučena u scenu. Imala sam svoju kameru koju sam kupila na drugoj godini Akademije pa sam je mogla snimati kad sam htjela.

Kako ste kroz vrijeme mijenjali način snimanja i koliko je na to utjecao razvoj vašeg odnosa?

Na početku snimanja imala sam 21 godinu, bila sam jako 'nabrijana' i bile su mi važne neke sasvim druge stvari. U tridesetoj, kada sam se počela baviti finalizacijom snimanja i htjela krenuti u montažu, odnos nam je postao ozbiljniji, kao i teme o kojima smo razgovarale. Počela sam imati više povjerenja u nju. Kako se naš odnos mijenjao, tako se to odražavalo na filmu. Isprva sam gradila priču samo o Miji, ali se vrlo brzo pokazalo da moram ispričati priču o nama i u tom kontekstu predstaviti nju. Onda mi je dugo trebalo da pregrizem to da se moram izložiti i pokazati, iako se lakše sakrivati iza kamere.

Kako je Mia reagirala na činjenicu da će biti na filmu?

Mia obožava snimanje, voli biti u centru pažnje na koji god način, tako da je bila savršen suradnik. Nekad mi je malo glumatala, pogotovo u početku, ali nakon nekoliko godina se skroz opustila i često bi zaboravila na prisutnost kamere. Tada bi naravno nastajao najbolji materijal.

Kamera je cijelo vrijeme okrenuta Miji. Jeste li razmišljali o tome da njoj date kameru?

Jesam, jedno vrijeme mi je bila ideja da jedna drugu snimamo i da ona mene pita što god želi kako bih bila maksimalno fer u filmskom tretmanu njezinog lika, ali Miji je kamera uvijek bila preteška i brzo bi se zasitila. Taj materijal nije baš bio jako iskoristiv.

Koliko vam je bilo teško snimati toliko intiman film i koje su vam bile dvojbe?

Bilo je teško koliko-toliko objektivno nas sagledati i procijeniti što je važno da bude ispričano u filmu, a što je važno samo meni. U jednom mi je trenutku postalo jasno da se trebam izložiti ako želim iskreno ispričati priču, ali nisam znala kako da u tom izlaganju ne prijeđem svoju granicu.

Najteže je bilo ne iskorištavati je filmski. Mia me bezuvjetno voli i ima beskrajno povjerenje u mene te bi bila spremna učiniti sve ako bih joj objasnila da je to dobro za film. To može biti opasno i daje mogućnost za manipulaciju koju treba stalno kontrolirati.

Kakav je odnos društva danas prema osobama s Downovim sindromom?

Percepcija downovaca u našem društvu je jako loša. Amniocenteza se radi kako bi se buduća majka mogla odlučiti za pobačaj ako slučajno nosi downovca. Svi strahuju od toga kao da će im tada život stati i zauvijek biti težak, čemeran i jadan. Očito ja imam iskrivljenu sliku jer kad čujem da se nekom rodilo dijete s Downovim sindromom, prvo što pomislim je - super! Taj ni ne zna koja ga sreća čeka.

Kako biste ljudima objasnili da ne bulje u vas dok s Mijom šećete gradom?

Ranije bih im se najradije zaderala u facu da prestanu buljiti jer se osjećam loše zbog toga. Danas mi je jasno da je to buljenje iz straha i nepoznavanja. I razumijem ih jer i meni nekad dođe da buljim u nekoga u kolicima ili u nekoga tko je drugačiji, ali se suzdržim jer znam kako su na mene djelovali takvi pogledi. Ne znam koliko sam u tome bolja od onih koji bulje. Trudim se bar osvijestiti taj strah kada mi se javi.

Medvednica i Velebit su moje najdraže knjige iz psihologije. Proces završavanja filma bila je najbolnija faza od svih faza rada na njemu. Budući da je snimanje toliko dugo trajalo, u jednom sam trenutku postala ovisna o tom samospoznajnom alatu koji mi je pomagao da dolazim do meni važnih pitanja i odgovora i bilo mi je teško 'skinuti se' s toga, odvojiti se od Mije i od našeg odnosa.

Taj dio 'skidanja' ujedno je najvažnija faza našeg odnosa, to zdravo odvajanje od Mije koje mi se počelo događati na kraju rada na filmu. Bile smo jako isprepletene i ja sam dugo osjećala krivnju što mogu toliko više stvari nego ona i zapravo si nisam dopuštala odvojiti se od nje emocionalno jer sam mislila da ću je time ostaviti. Kad sam osvijestila to da svaka ima svoj put i da jedino tako i treba biti, tek tada sam je zapravo počela poštovati.

Trenutno osjećam neki velik, lijepo prazan prostor ispred sebe koji me čeka i tek se počinje otvarati. Veselim mu se.