Jedan od domaćih naslova koji se natječu u regionalnoj konkurenciji ovogodišnjeg ZagrebDoxa je i 'Veruda – film o Bojanu' hrvatskog dokumentarista Igora Bezinovića. Riječ je o filmu u produkciji HTV-a koji se bavi životom i kriminalnom karijerom mladog Puljanina Bojana koji je, kako se kaže u najavi filma, 'četiri i pol godine svog života proveo zatvorima u Turopolju, Sisku, Glini, Remetincu, Puli, Zagrebu i Rijeci', a 'dvadeset godina svog života proveo je u pulskom kvartu Veruda'.

Scenarij ovog srednjometražnog doxa potpisuju Bezinović, Leon Rizmaul i Slobodan Uzelac, a svečanu premijeru na festivalu imat će 27. veljače u 18 sati.

'Veruda – film o Bojanu' i povod je za intervju s Igorom Bezinovićem o novom filmu, njegovom pristupu dokumentarizmu te i o budućim projektima koji su u nastajanju.

Vaš je dosad najpoznatiji film 'Blokada' o prosvjedima studenata na FFZG. 'Veruda' je također film socijalne i političke tematike, doduše kroz prizmu iskustva pojedinca, dok se 'Blokada' više bavila kolektivom. Što vas privlači takvim temama?

Ta dva filma nastala su na potpuno drugačiji način. 'Blokada' je nastala spontano i neplanirano, dok je film 'Veruda' nastao kao epizoda četverodijelne serije koju je producirao HTV. Bojana, glavnog lika, ne bih upoznao da nije bilo snimanja filma; prije početka snimanja sam ga susreo samo jednom, i to preko Skypea. Mislim da se socijalne i političke teme koje spominjete nekako uvijek tek naknadno povezuju, kad se sažima nečiji rad – jer dok snimam, često ne znam na čemu će točno biti naglasak filma u koji ulazim, a tako je bilo i s 'Verudom'. Postoji niz tema na kojima radim koje možda ne bi upale tako precizno u ovu definiciju, no opet – na neki način se sve teme mogu promatrati kroz socijalnu i političku perspektivu.

Kako je uopće nastao dokumentarni 'Veruda - film o Bojanu', spomenuli ste da je riječ o jednoj epizodi četverodijelne serije koju je producirao HTV? Koliko je trajalo snimanje?

Film je nastao tako što je Slobodan Uzelac, koji se inače bavi probacijama, u dogovoru s Ministarstvom pravosuđa osmislio seriju o bivšim zatvorenicima koji se pokušavaju reintegrirati u društvo. Robert Zuber s HRT-a kao urednika te serije odabrao je Leona Rizmaula, a kao redatelje Đuru Gavrana i mene. Nisam siguran da bi mi u bilo kojim drugim okolnostima palo na pamet snimati film o probaciji, no u ovoj situaciji sam osjetio da mi se otvara privilegija pristupa temi i protagonistu koja se rijetko pruža autoru. Za snimanje smo imali pet dana, s time da smo se prvi dan samo upoznavali i šetali Verudom s Bojanom. Tako da je cijeli materijal zapravo snimljen u tri i pol dana.

Kakav ste odnos uspostavili sa svojim naslovnim likom, kako je izgledao vaš prvi susret s Bojanom?

Bojana su uživo ranije upoznali Uzelac i Rizmaul, a oni su ga i odabrali kao lika. Prvi susret uživo s Bojanom bio je u centru Pule te nam je već na prvom susretu iznenađujuće otvoreno i vrlo precizno pričao o kaznenim djelima za koja je osuđen. U djela za koja nije osuđen nismo ulazili i odlučili smo ih izostaviti iz filma. Cijela njegova priča o tome što je radio i zbog čega je bio osuđivan jasna je i iskrena, ali cilj je da otvori nova pitanja o svemu onome što se ne može tako koncizno izreći.

Zbog čega je uz Bojana u naslovu filma i ime poznatog pulskog kvarta Veruda? Koliko je Bojan proizvod Verude?

Pa ideja je filma ta da je svaki čovjek oblikovan zajednicom u kojoj živi. Bojanu je njegov kvart jako važan, važni su mu prijatelji i svoju je etiku gradio godinama na ulicama Verude (a kasnije u zatvorima), jer je nažalost zbog teške obiteljske situacije nije imao priliku graditi na drugi način.

Bojan je više puta bio u zatvoru, laički rečeno, uglavnom se radilo o pljačkama i tučnjavama. Međutim, teško je odgovoriti na pitanje zašto je baš Bojan postao sklon tom tipu ponašanja; odgovor na to bi bio znatno složeniji od navođenja pukog povoda njegovih uhićenja. Svijet u kojem je Bojan odrastao i svijet u kojem sam se ja formirao dva su svijeta puno udaljenija negoli se to geografski čini. To me na neki način diskvalificira da prosuđujem njegove postupke. Zato sam uglavnom slušao što on ima za reći.

Je li i snimanje dokumentarnog filma o Bojanu na neki način bilo dio njegove rehabilitacije?

U najmanju ruku nadam se da mu je vrijeme koje je proveo s nama snimajući pomoglo da izrazi svoju stranu priče.

Događa li se tijekom duljeg snimanja za dox da ljudi koje pratite razviju određeni glumački gard kad su pred kamerom; koliko trajanje procesa ugrožava autentičnost onoga što kao režiser pratite? Ili baš suprotno, što se ljude više snima i što su više navikli na kamere, to se oslobađaju inhibicija...?

Obično se dešava ovo drugo, nakon duljeg snimanja ljudi izgube glumački gard i zaborave na prisutnost kamere. Što se Bojana tiče, s obzirom na njegovu fluentnost, s obzirom na njegov način izražavanja koji podsjeća na sudske spise, s obzirom na malo dana snimanja i na brojnost TV ekipe koja je Bojana stalno okruživala, činilo mi se da je dobro zadržati 'namještenost' svakoga kadra i film na taj način stilski iskarikirati. U skoro svakom kadru Bojan je znao točno što bi trebao reći, direktno u kameru. To je, naravno, smanjilo spontanost filma, ali mu je dalo stilsku prepoznatljivost.

Na čemu trenutačno radite? Je li vam dokumentarni film jedina profesionalna ljubav ili se ne vidite dugoročno u toj branši?

Trenutno radim na način na koji nisam navikao, planiram rad na dva projekta za koje sam dobio sredstva za razvoj scenarija od HAVC-a, zovu se 'Kratki izlet' i 'Mikrokazeta'. Oba projekta imaju jaku dokumentarističku notu iako nisu čisti dokumentarci. Osim što se filmom bavim profesionalno, bavim se i amaterski, razne amaterske radove objavljujem na Tumblr blogu Lavandin. Trudim se ravnati citatom Borisa Budena iz knjige 'Uvod u prošlost': 'Svi mi smo započeli kao amateri. Samo najbolji među nama to su i ostali.'