Multimedijalna umjetnička organizacija Bacači sjenki, čija su jezgra dramaturginja Katarina Pejović i glumac Boris Bakal, a sve više i skladatelj Stanko Juzbašić, postala je gotovo sinonimom za kazališne događaje koji u domaćim prilikama najviše odudaraju od onoga što se obično smatra iskustvom teatra. Iako rafinirani, njihovi projekti čine se tek improviziranom suradnjom publike i izvođača, suradnjom koja tu granicu trajno pokušava izbrisati ili barem zaboraviti.

Nerijetko zato gledatelji nisu gledatelji, kao u predstavi 'Ex-pozicija', dijelu trilogije 'Proces_grad', nego se povezanih očiju prepuštaju vođenim pričama glumaca, u tom trenutku istodobno uživljenih u ulogu i sasvim privatnih. Ili pak postaju slušači i spavači, što se dogodilo u 'Odmoru od povijesti', dok u 'Eksplicitnim sadržajima' postaju izvođači u punom opsegu pojma. Uglavnom, s Bacačima sjenki nikad se ne zna, no bez obzira na to u koju će od pozicija, ili ekspozicija, postaviti publiku u svakom sljedećem radu, riječ je o istraživanju na koje je teško ostati imun. Čak i kad se zna da je riječ tek o - kazalištu.

Nova trilogija, na čijem završetku Bacači sjenki ovih dana užurbano rade, nosi jednostavan ili naizgled jednostavan naslov - 'O zajedništvu'. Započela je prije godinu dana performansom koji je radno nazvan premijerom pokusom, svojevrsnom najavom u kojoj je publici prezentiran početak rada na predstavi 'Eksplicitni sadržaji', koja je pak svoju prvu izvedbu imala dva mjeseca kasnije, početkom svibnja 2010. u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Katarina Pejović i danas voli objasniti taj začuđujući, ali vrlo dijaloški čin otvorenog poziva publici da razgovara s autorima o predstavi koja će se tek dogoditi: 'Prvi i duboki razlog zašto je ona predstava imala takav početak bio je u tome što se bavimo kazališnim zajedništvom i zajedništvom u kazalištu. To je zaista bio performans, ali ne s namjerom da iznervira ljude jer smo ih 'zeznuli'. Nas uopće ne zanima teatar kao fascinacija i atrakcija. Ne, samo smo htjeli obrnuti uobičajen raspored. Premijera je kraj procesa rada i nakon nje slijedi reproduktivni život predstave, a i sama riječ premijera znači prvo gledanje, ali nitko ne definira čega. I tako je to bila premijera rada, procesa...'

Nakon prave premijere 'Eksplicitnih sadržaja' uslijedila je koprodukcija s beogradskim kazalištem Atelje 212 na drugom dijelu trilogije nazvanom '®evolucija: Master Class', i nju je zagrebačka publika mogla vidjeti na prošlogodišnjem izdanju festivala Perforacije. Završni, vjerojatno i najkompleksniji dio trilogije tek se treba dogoditi krajem veljače i početkom ožujka u Teatru &TD. Taj posljednji korak je dvostruk, jer se sastoji od dvije predstave, takozvane muške i ženske. 'Muški/Ženski- Ženske/Muške' predstave su koje će svoje izvedbe imati i za onaj drugi rod, ali bez miješanja, što znači da će žensku predstavu moći vidjeti i muška publika, ali bez žena u gledalištu, već samo na pozornici. I obrnuto.

Trilogija koja tematizira zajedništvo tako će raditi na razdvajanju, ali samo prividno, jer kako tvrdi Boris Bakal, 'ova trilogija nije samo kazališna, ona se bavi zbiljom u različitim agregatnim stanjima'.

Kako se u priču o zajedništvu uklapa podjela na muške i ženske, i predstave i gledatelje?

'Ne znamo što će to konkretno proizvesti, ali nas zanima što takva segregacija radi. Htjeli mi to ili ne, zajedno živimo u društvu i pokušavamo pronaći neko zajedništvo u tome. O muškim i ženskim problemima raspravlja se naveliko, kao i o emancipaciji. Ali o nekim stvarima i nesporazumima se ipak ne priča. Zanima nas što se podrazumijeva kad se kaže ja, sutra, sloboda ili donje rublje... Zato i jest babuška u vizualima ove predstave, jer na sličan način na koji se otvaraju babuške i mi kopamo po tim važnim pitanjima. No za razliku od ruskog suvenira, kod nas ona posljednja nije zatvorena nego prazna, i tu prazninu svaki gledatelj mora napuniti značenjem', odgovara Katarina Pejović.

'Ovo je projekt koji se bavi užitkom i reprodukcijom. Nismo prvi koji bi mogli reći da su ta dva pojma razlog za sve što kao ljudi radimo...', objašnjava Bakal u želji da odredi gabarite dosega nove predstave: 'Sve što su ljudi napravili su odgovori, a mi pokušavamo saznati koja su bila pitanja u određenom društvenom i povijesnom trenutku da su dobiveni tako glupi, pametni ili kompleksni odgovori. Način na koji smo odjeveni nije samo stvar stereotipa, nego je i odgovor na nešto. Pitanje segregacije nije bilo samo pitanje ekonomije i vlasti, nego i higijene, čak i duhovne higijene. Drugim riječima, pitanje isticanja raznolikosti i kvalitete u toj raznolikosti. Primjera ima još, jer patrijarhat istodobno ima puno od matrijarhata, a emancipacija ponekad završi i kao svoja suprotnost.'

'MŽŽM' nastaje u koprodukciji Bacača sjenki, Teatra &TD i sarajevskog festivala MESS, pa ansambl čine domaći afirmirani, kao i mladi bosanskohercegovački glumci. Zajedničkim redom, to su Irma Alimanović, Maja Izetbegović, Jelena Miholjević, Mona Muratović i Petra Težak s jedne te Benjamin Bajramović, Nikša Butijer, Dean Krivačić, Boris Ler i Vilim Matula s druge strane.

'Svi koji sudjeluju u ovome su i koautori, a mi smo samo inicijatori', često za svoje projekte, pa ni ovaj nije iznimka, govore Katarina Pejović i Boris Bakal te nastavljaju: 'Ovakav rad nije jednostavan. Nemamo popis glumaca kojima je to radna obaveza, nego sa svakim glumcem iz ansambla, ukoliko je riječ o repertoarnom kazalištu sa stalnim ansamblom, moramo razgovarati da bismo znali možemo li se razumjeti i razgovarati, a to u ovom slučaju znači raditi. Zato pripreme naših predstava traju jako dugo. Slično nam se dogodilo i u Beogradu, jer smo na kraju od cijelog ansambla Ateljea imali samo jednu osobu u predstavi.'

Za ekipu te dvostruke predstave inicijatori imaju samo pohvale: 'Sjajno je koliko su naši glumci kompletne osobe i potkovani u ovoj muško-ženskoj problematici. I trude se, svakodnevno, produbiti svoja znanja u raznim područjima. Zato će i moći, na nivou isprovocirane debate s publikom, gledateljima dati uvid u neka drukčija gledanja na ta pitanja.' Debata i aktivno sudjelovanje svih ključno je jer je riječ o 'pokušaju otkrivanja zastora koji sustav neprekidno stavlja oko nas, zastora koji nam dopušta da znamo samo ono što se dogodilo prošlog tjedna ili prošle godine'. Katarina Pejović zato smatra da se tako 'borimo protiv trenda koji nas tjera da nemamo pamćenje, povijesno pamćenje ili svoje mišljenje o povijesnom pamćenju, i da ne povezujemo činjenice osim onako kako su nas naučili u školi'.

Iako u početku i nije bio plan postaviti trilogiju, tri su zasebno dogovorena projekta pokazala da imaju i više nego zajednički nazivnik. Sve tri predstave igrat će i na ovogodišnjem MESS-u, kad će tematizirano zajedništvo dobiti i svoje realno utemeljenje, jer će se sresti zagrebački, beogradski i sarajevski glumci. Dotad ostaju izvedbe 'Eksplicitnih sadržaja' u ZKM-u i otvorene probe u Teatru &TD, čije će datume Bacači sjenki objaviti na svom blogu. Datumi premijera već se znaju: 'Ženska' izlazi 25. veljače, a 'Muška' 14. ožujka. U međuvremenu, na Valentinovo će se u klubu Pepermint održati tombola s bogatim nagradnim fondom predmeta koji više služe užitku nego reprodukciji, dok za 22. veljače Bacači sjenki najavljuju tribinu pod nazivom 'Ženska posla' u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.