U red velikana upisao se svojim ulogama, pedagoškim radom i ponajprije iznimnim darom za scenski govor, koji je i predavao gotovo cijeli radni vijek i koji je ostao njegovim zaštitnim znakom sve do govora kojim je zahvalio struci 24. studenoga 2011. na spomenutoj dodjeli ipak najvažnijih kazališnih nagrada u ovoj zemlji.

Zlatko Crnković rođen je u Kastvu, ali je u Zagrebu u završio glumu i našao prve angažmane.

Stekavši diplomu 1959. Akademiju dramske umjetnosti, tada Akademiju kazališne umjetnosti, nije napustio, nego je na njoj ostao predavati scenski govor, dok je matičnu kuću pronašao u Hrvatskom narodnom kazalištu.

To ga nije spriječilo da igra i u svim ostalim zagrebačkim teatrima, kao i u splitskom HNK-u te na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je ukupno odigrao čak šesnaest uloga. Igrao je 12 sezona zaredom, među ostalim u 'Dubravki', 'Hamletu', 'Oluji'. U 'Skupu' Marina Držića glumio je Dunda Niku, a na Lovrijencu Horacija.

U vlastitoj režiji sa svojim studentima 1968. u Dubrovniku je izveo 'Balade Petrice Kerempuha'.

'Raspon njegovih uloga je golem, zapravo, da parafraziramo Shakespeareova Hamleta, rad Zlatka Crnkovića sažeta je kronika cijele dramske književnosti - svjetske i hrvatske', napisao je Boris Senker svojedobno u eseju za emisiju 'Portret umjetnika u drami' Hrvatskoga radija posvećenu ovom izuzetnom glumcu koji karizmom nije osvajao samo pozornicu, nego i male ekrane i, u nešto manjoj mjeri, film. Pamtimo njegove uloge u filmovima poput 'Vlak bez voznog reda', 'Ljubica' i posljednji 'Tu'. Nastupio je i kao Vena u seriji 'Kuda idu divlje svinje', a gledali smo ga i u novijoj seriji 'Bitange i princeze'.

Mnoge generacije studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti strepile su od Crnkovića i njegovoga glasa, a često ih je znao i u mislima upozoriti kad bi, već kao zreli ili barem zreliji glumci, na probama sami sebe čuli kako 'falšaju'.

Čuje li taj 'falš' i kolega, gotovo u pravilu bi mu to otvoreno i rekao, imitirajući profesora koji im je ispravljao svaki pogrešan naglasak.

Svi koji nisu studirali glumu, ili Crnkovića nisu čuli u kazalištu, ipak ga, ako malo bolje promisle, poznaju kao jednog od najboljih interpretatora poezije u domaćem eteru, i šteta bi bilo da te snimke, koje su i prije današnjega dana imale antologijsku vrijednost, ostanu trnuti u nekom arhivu.

Bez obzira kojim se dijalektom hrvatskoga jezika služio, na njima se i danas se može učiti što je jezik i kako ga se sve može koristiti pravilno i scenski, čak i bez scene.