Mala soba, tri sa tri, a što u nju staviti? Hrvatsku kazališnu elitu, koja je sinoć raspravljala o stanju teatra u Hrvata, u Eurokazovom salonu koji se nalazi u podrumskoj prostoriji – tri sa tri – Dežmanovog prilaza 3. Među dvadesetak okupljenih bilo je dosta živih i ne tako živih, ali još uvijek ne i mrtvih legendi domaćeg kazališta, primjerice dramaturg Vjeran Zuppa, na čije se desetogodišnje vođenje Teatra &TD, nekad u drugoj polovici prošlog stoljeća, često pozivalo u raspravi. Tu su još bili, između ostalih, Branko Brezovec, redatelji Milan Živković i Miran Kurspahić Željko Vukmirica, dramski pisac Ivan Vidić, kustos MSU-a Tihomir Milovac, glumica Marica Vidušić te – last but not least – zamjenik nove ministrice kulture Vladimir Stojsavljević

Svi oni su sudjelovali u dvosatnoj raspravi koja je često bila i burna te pokazala da u hrvatskom kazalištu na dvije osobe često dođu tri mišljenja. Ili nijedno. U svojem uvodu Igor Ružić je postavio niz retoričkih pitanja, poput 'Zar je jedino mjerilo uspješnosti blagajna?', 'Treba li javno kazalište funkcionirati kao firma?' i 'Kakva je to kazališna scena na kojoj nema nikoga tko smatra da može biti bolji od Darka Stazića?', aludirajući na činjenicu da se nitko nije pojavio kao protukandidat/kinja dugogodišnjem ravnatelju Gavelle. Odgovori na ta pitanja su u suštini izrečeni, doduše ne uvijek direktno, a postavljena su i neka dodatna.

Treba naglasiti da su se među okupljenima o intendantu splitskog HNK Dušku Mucalu pozitivno izjasnili Zuppa, Brezovec i Vidić, s time da je Brezovec ponosno istaknuo da je on Mucala 'simpatizirao od početka, jer sam znao da će pokazati da nema razlike između njega i Mani Gotovac'. Zuppa je pak tek naknadno uvidio da je Mucalo 'dobra osoba', dok je Vidić zaključio da je 'Mucalo trenutno jedini adekvatan ravnatelj'.

Rasprava se vodila o tome treba li ravnateljima kazališta ograničiti ravnanje na dva četverogodišnja mandata, što su na kraju manje-više podržali svi prisutni. Umjetnički razlog je, kako mnogi rekoše, to što 'dolazi do zamora materijala', dok je možda i važniji razlog onaj društveni, a to je da se stane na kraj doživotnim sinekurama kakve u kazališnoj Europi baš i nisu poznate. Hrvatska se zato može pohvaliti ravnateljima koji su na svojim mjestima i po tri desetljeća!

S druge strane se mladim snagama rijetko kada daje prilika, pa je tako Vjeran Zuppa napomenuo da su Dori Ruždjak Podolski prijetili samo jer se usudila kandidirati za ravnateljicu Komedije, koju godinama vodi Niko Pavlović

Glumica Marica Vidušić iz ZKM-a se požalila da je na 'crnoj listi' u svojem matičnom kazalištu jer nije po volji ravnateljice Dubravke Vrgoč, prethodno s kombinacijom ljutnje i rezignacije zaključivši da 'svime upravlja politika, a struka onda zasvinji još više'.

Za Milana Živkovića, u čijem srcu i dalje gori vatra Oktobarske revolucije, ravnatelje kazališta treba birati skupština, sastavljena od svih zaposlenih u tom kazalištu, ali i predstavnika njegove publike. Nadalje, treba dozvoliti da se 'redateljska osoba konstruira u umjetničkoj zajednici, što ne treba ovisiti o diplomi ADU-a', jer u postojećem stanju stvari 'ravnatelj ukida funkciju redatelja'.

Vjeran Zuppa je u svojem izlaganju rekao da je 'teatar u Zagrebu upropašten jer smo ideale predali u ruke činovnika' te da 'situaciju treba razbucati' i ubuduće se izmaknuti od toga da 'politika o svemu odlučuje'. Spomenuti Darko Stazić je za Zuppu 'katastrofa', dok ga Brezovec hvali kao ravnatelja jednog 'pristojnog građanskog teatra'. O utjecaju politike je govorio i Tihomir Milovac, koji smatra da je 'socijalizam mala beba u usporedbi s današnjim kadroviranjima i lobiranjima' te da je zbog svega toga hrvatska kultura općenito statična.

Živković je Brezovcu zamjerio što je za 'prosvijećeni apsolutizam' ('Svi čekaju novog bana Mažuranića koji će biti najbolji pisac, lovac, intelektualac! Ako nema novog Mažuranića, tu je onda Zuppa!'), dok su Živkovića napadali da je za 'povratak samoupravljanju' jer, kako je rekao Zuppa: 'Ako dozvolimo zaposlenima u kazalištu da odlučuju o ravnatelju, bunar našeg očaja bit će još dublji.'

S druge strane, nitko ne voli kazališna vijeća, koja su 'budalaština', kako je rekao Vladimir Stojsavljević, doduše naglasivši da je to njegovo privatno mišljenje. Pomoćnik ministrice je najavio i mijenjanje Zakona o kazalištu, na čemu se radi. Svoje sudjelovanje u diskusiji Stojsavljević je nervozno rezimirao: 'Nisam čuo ništa novo što ne slušam već dvadeset godina. Ministarstvo želi nove propise koji će definirati razne modele upravljanja, i to će biti napravljeno do kraja godine.' Dodao je i da će svi biti pozvani na dijalog s Ministarstvom kulture.

Na kraju se, poslije dva sata rasprave i pokojeg monologa, sve pretvorilo u kakofoniju, kroz koju se probio glas Marice Vidušić:

'Nama je kazalište musava i gadna obiteljska manufaktura u kojoj svi sve poznaju!'

Ali ni to ne znači puno, jer ako su sve sretne obitelji slične, a sve nesretne specifično nesretne, zašto se onda disfunkcionalna masovna obitelj hrvatskog kazališta čini tako predvidljivo dosadnom - kad podržava status quo, no i kad se protiv istoga navodno buni? Nije valjda da impotentni najviše pričaju o seksu.