Za razliku od gotovo svih drugih hrvatskih redatelja, na institucionalnoj ili izvaninstitucionalnoj sceni, Borut Šeparović misli stadionski i želi kazalište koje će doprijeti dio što većeg kruga ljudi.

Zato je kao konačni, a možda i najvažniji dio projekta '55+' najavio i film u vlastitoj režiji, jer film je ipak najbolje marketinško sredstvo koje nam je ostavilo prošlo stoljeće. Do njegove premijere ostaje predstava, točnije strukturirani performans čiji tranformativni učinci na prvi pogled i nisu veliki, jer '55+' je najprije mali korak za svakog od njegovih sudionika, a tek onda i 'za čovječanstvo'.

Kad je riječ o demokraciji, nekoliko je jasnih pravaca djelovanja: svi su za nju, ali im je ipak dosadna, pa na kraju umjesto da pobijedi bolji, pobjeđuje onaj manje loš ili pak onaj koji uspije stvoriti spektakl.

Naravno, ima i onih koji u demokraciju u pravilu ne vjeruju, i koji princip 'jedan čovjek - jedan glas' smatraju izazovom prirodi, i Gaussovoj krivulji koja inteligenciju, kao i sve ostale karakteristike Homo sapiensa, sasvim jasno postavlja u realne okvire. Ipak, već je netko rekao da je demokracija dug i zamoran proces, ali je jedini koji trenutno imamo na raspolaganju. To kako ga zaobilazimo, drugo je pitanje, na koje svakodnevno, u skladu s uređivačkom politikom i umreženim interesima, donekle odgovaraju mediji.

Ipak, Montažstroj u '55+' ne prikazuje demokraciju, nego njezine simptome. Umjesto idealnih sugovornika, nudi žive ljude sa svim svojim aberacijama. Umjesto čvrstog sustava nudi otklone od njega, razumljive i nerazumljive, čije mnoštvo uvijek prijeti da proces pretvori u kaos.

Umjesto svjesnih aktera nudi zagrižene i frustrirane pojedince koji pokazuju kako desetljeća bezglasnosti mora najprije zamijeniti određeno vrijeme neartikuliranog blebetanja ili ponavljanja dominantnim diskursom politike i medijima nametnutih floskula.

Umjesto publike koja pristaje na vijugav i bolan put demokracije, nudi publici mogućnost da se iz tog procesa izuzme, najprije činjenicom da ga tek pasivno promatra, a onda i ponudom gledateljima da izađu iz dvorane ukoliko im je dosadno. Odlaskom se daje prevlast teatru, koji je ovdje zakazao jer nije ni zabavio niti fascinirao, nad demokratskim procesom. Stoga, ukoliko su svi u dvorani na određeni način bili delegati, nije ni čudno što umjesto demokracije imamo – kazalište.

Sve logičnosti i nelogičnosti procesa u scenskom se segmentu projekta '55+' jasno vide. Sudionici koji su dobili vidljivost sveli su je na nekoliko osobnih minuta i pokazivanje ne bitno drukčije od gostovanja u bilo kojem televizijskom talk showu ili, čak, običnoj anketi. Gledatelji nisu zadovoljili svoju strast, niti za senzacijom niti za spektaklom. A sustav je ostao neokrznut, čak i ako se uzme u obzir želja Šeparovića da parodira opće sabore ove ili one stranke koji su se događali upravo u toj dvorani, ili bilo gdje drugdje. Sustav je ostao neokrznut ovom igrom demokracije i zato što je to iluzorno tražiti od umjetničkog projekta, koji nužno aktivizam veže uzusima umjetničke produkcije i inherentnih 'posebnih potreba' ovog ionako vrlo zahtjevnog projekta.

O svim tim sastavnicama ovisi i žuđena teatralizacija zbilje, ili ozbiljenje teatra. U prvom slučaju, '55+' nudi izvođače koji jesu prirodni u smislu da nemaju glumački trening i nisu profesionalci, ali su njihovi iskazi montirani umjetničkom rukom dramaturškog tima i redatelja. S druge strane, pokušaj teatralizacije takvih izvođača pomalo je groteskan i nepotreban, jer nasilno stvaranje dramske napetosti ili čak 'glume' nekih od njih zaista ništa ne doprinosi projektu.

Pokušaj spektakularizacije stoga je izlišan: ili su spektakularni sami izvođači u svojoj svakodnevnoj pojavnosti i tako zanimljivi samo onoliko koliko svaki od njih specifično teži, ili bi kazalište ipak trebalo prepustiti profesionalcima. Drugim riječima: ako u kazalištu lažu i naturščici, onda mu zaista nema pomoći.

Iako pomalo pretjerano oslobođeni, sudionici koji su smogli hrabrosti izaći na pozornicu zastrašujuće impozantne Dvorane Lisinski imaju pravo na svoj glas, i ipak ih se isplati čuti. Ne zbog njih samih, ili zbog vjere u bolje sutra, nego zato što takav osobni, a javni iskaz tek ovakvim prisilnim 'vježbanjem demokracije' pokazuje kako je riječ o igri koju je teško igrati 'in vitro'. Jer, demokracija treba i vođu i sljedbenike, što konkretnije znači da nam nisu baš za sve krivi samo Tuđman i Sanader.

Tako gledano, poruka je jednostavna: svi smo mi 55+!