Nekadašnja Platforma mladih koreografa, a danas samo Platforma.hr, u četrnaest izdanja uspjela je dogurati do respektabilne manifestacije koju karakterizira i odaziv publike i zanimanje struke. Nemali je to uspjeh organizatorica, Larise Navojec i Tamare Curić iz Plesnog centra TALA, čija je inicijativa, zahvaljujući međunarodnim vezama te pažljivim praćenjem trendova i 'bila publike', uspjela postati neizbježno plesno događanje u Hrvatskoj
Iako ih je izbrisala iz naziva, Platforma nije zaboravila mlade koreografe, no s vremenom se profilirala u produkcijski zamah koji nudi podršku i etabliranim autorima. U skladu je to sa situacijom koja u gotovo jednaki položaj postavlja i jedne i druge, s obzirom na to da ples u Hrvatskoj još nije umro, 'a kad će, ne zna se'. Unatoč ambijentalnoj i popularizacijskoj proslavi Dana plesa, ovogodišnje je izdanje Platforme svoje vrhunce imalo u klasičnom predstavljačkom festivalskom formatu.
Kao uvod u petodnevni program festivala, Sara Barbieri, Petra Chelfi, Ivana Pavlović, Nina Sakić, Karolina Šuša i Martina Tomić odigrale su 'Đubrad prokletu', naslov koji bi mogao biti početak nove faze u radu Natalije Manojlović.
Koreografkinja koja je uvijek između plesa i kazališta, toliko da je čak i sama počela pisati, u najnovijem plesnom radu vratila se korak unazad da bi dobila fuziju riječi i pokreta, ali i privatnog i javnog. 'Đubrad prokleta' izraz je općeg nezadovoljstva koliko i suma osobnih frustracija, ne samo plesačkih i plesnih.
Izvođačice su, zajedno s autoricom, uložile napor i postigle glumstvenost ne u vidu procesnog ili protestnog govora na (plesnoj) pozornici, nego u intenzitetima koji su u potpunosti dramski i izvedbeno nimalo naivni.
Poveznica koja teatar pokreta i geste pretvara u kopanje po osobnim povijestima i razlozima za nezadovoljstvo je vjerojatno izmišljena sudbina Slavice Zepec, beznačajne, no ne i anonimne narodne heroine koja iz mase naslovnu pogrdu dobacuje i vladarima i sustavima koji im vlast omogućuju. Na koncu ipak govori samoj sebi, kao uzroku i posljedici ili žrtvi stanja opisivog jedino psovkom. 'Đubrad prokleta', unatoč melankoličnim i folklornim dijelovima, predstava je koja tragičnošću i bijesom ne pristaje na pomirenje i zaborav današnjih ili bivših tragičnih nesporazuma, kao i njihovih žrtava.
Atmosferom sasvim suprotan, naizgled sasvim zatvoren u solipsizam prijevoda intimne psihofizičke zbilje u plesnu poetiku koja komunicira na drukčijim razinama od izravne ili asocijativne, novi je solo Roberte Milevoj. 'Opet Robertu' nemoguće je ne vidjeti kao nastavak autoričinog prethodnog sola, ne u potpunosti autoironično nazvanog 'Roberta Roberta', jer ne samo naslovna fiksacija na vlastitu osobnost ovdje nije izraz samodostatnosti.
Naprotiv, riječ je o dubokom kopanju po onim ostacima za koje se pojedinac još može uhvatiti kako bi nešto sačuvao, a nešto možda i izgradio. Otvorenost prvog sola, na trenutke dovedena i do razine estradnog, zamijenila je posvećenost te potonuće u intenzitete osjećanja osobnog. Naslovni i izvođački subjekt više nije dio kolektiva koji postaje tema samo zbog prirodne autofokusiranosti, nego jedinka koja postaje svjesna unutarnjih stupnjevanja, a time i svoje moći. Roberta Milevoj više ne mora zavoditi publiku, nego s njom komunicirati ravnopravno, što u umjetnosti ne mora značiti i izravno. Predstava je zato na samoj granici oniričkog, čemu doprinosi iskustvo suradnje s Matijom Ferlinom i osebujna glazba Nenada Sinkauza, zbog koje 'Opet Roberta' zapravo i nije solo.
Solo nije ni 'Forecasting', završni dio trilogije Barbare Matijević započete naslovima europske reputacije 'I am 1984' i 'Tracks', ali ne (samo) zato što iza svakog od spomenutih stoje i stalni suradnici: koautor Giuseppe Chico i dramaturg Saša Božić. Iako je u ovom posljednjem radu odustala od ploče i crtanja po njoj, i dalje je na sceni s partnerom, ovoga puta aktivnijim nego ranije. On je prijenosno računalo, a njegov je zadatak montiranim isječcima amaterskih uradaka s YouTubea izvođačici 'dati ruku'.
Kako je istodobno ekstenzija njezinog tijela i gledateljeve imaginacije, oni zajedno tvore izvedbenog kiborga, stroj koji se buni protiv samoga sebe te je jednako zavodljiv i opasan. Bez osobnih referenci ili predavačkog okvira, Matijević i Chico suigrom s virtualnošću u realnom kazališnom prostor-vremenu gotovo staromodno sugeriraju kritiku raspršenosti i izostanka narativa pod utjecajem heterogenosti i neuhvatljivosti digitalnog prostranstva, ali s druge strane nude mogućnost da se i korisno i beskorisno 'smeće' reciklira.
Iako sasvim različite, ove tri predstave nipošto ne čine presjek domaće plesne produkcije, ali su njegov bolji dio. Zajedno tvrde da u socijalnoj higijeni ili ekologiji, bez obzira bavi li se ona virtualnim ili konkretnim okolišem, ljudi nisu ni beskorisni niti nemoćni. Pogotovo oni s autorskim impulsom.
