Rođen u Zagrebu 1957., Željko Zorica se aktivira u skupini Kugla Glumište, i od sredine sedamdesetih godina živo sudjeluje u umjetničkoj sceni, na poljima koja gotovo nijedna druga biografija ne može okupiti. Performer, ponekad čak i redatelj ili dramaturg, scenograf i kostimograf… dio su kazališnog segmenta te iznimne biografije, ali nimalo manje važni nisu i oni iz područja likovne umjetnosti, od stripa preko primijenjene grafike do instalacija. Kao spone između kazališnog i likovnog Zorica je koristio i film i medij knjige, ponekad dječje slikovnice, ponekad slikovnice za odrasle, a ponekad i zbirke tekstova, već prema potrebi trenutka i umjetničke vizije. Ova dva posljednja pojma nisu zanemarivi, a možda su, kad se bolje pogleda, i ključni za njegov rad: reagiranje na trenutak za posljedicu je imalo aktivizam, jer Zoričini su radovi nerijetko više ili manje izravno progovarali ili ukazivali na društvene peripetije i aporije

Iako naizgled tek zabavni ili pomaknuti, radovi poput instalacija s hranom, slikovnica s Bembom koje djecu upozoravaju na opasnost od mina, inscenacija opere 'Carmen' sa stanovnicima Doma za starije i nemoćne, postavljanje ploča Hansu Christianu Zabludovskom koje slave podjednako umjetnost koliko i ljubav… sve su to društveno angažirani činovi, djela umjetnika koji fantastični bestijarij nije vidio samo na fasadama, već i ispred njih, i jednako ga volio i razumio. Ili ga je barem, svojim radovima a zapravo svim svojim aktivnostima, pokušavao razumjeti i objasniti.

Ako je netko ovdje imao milijun ideja, i pokoju više, bio je to Željko Zorica. Iako nikad agresivan u svojoj proizvodnji ideja i njihovoj prezentaciji, Zorica je uvijek uspijevao pronaći put za njihovu realizaciju. Zato jest jedan od najboljih i najagilnijih među pripadnicima takozvane alternative stasale sedamdesetih, naviknut na to da je umjetnička misao ona koja najteže pronalazi put do publike, ali kad ga jednom pronađe, ostaje upisana kao trag i kao znak. Nepretencioznost i ustrajnost, maštovitost i ljudski pristup ne samo ljudima nego i stvarima, rezultirale su činjenicom da Zorica nije antologiziran, katalogiziran i institucionaliziran.

Rad Željka Zorice obilježen je trajnim osciliranjem između institucionalnog i izvaninstitucionalnog, jer iako je u prvom možda i vidljiviji, a riječ je uglavnom o kazališnim scenografijama, ovaj drugi bitan je za odrednice u kojima se promatra zapravo nesaglediv opus ovog iznimnog 'slučaja'. Oscilacije od digitalnog do analognog bit će stoga teško jednog dana okupiti u pokušaj dokumentiranja opusa. Kako, naime, u jedan format ugurati kazališnu scenografiju, na primjer onu za 'Kamov.smrtopis' u ZKM-u, nekoliko 'Fantastičnih bestijarija' u kojima oživljava fasadna plastika, instalacije s hranom kojima komentira odnose moćnih i onih manje moćnih, poput posljednje nazvane 'KroaTisch-EU Freundschaft' povodom pridruživanja Hrvatske Uniji, brojne solo akcije i performanse, grupne hepeninge…?

No možda Željku Zorici takvu vrstu spomenika ni ne treba podizati. Možda će zaista biti dovoljna i jedna ploča o tome da je Hans Christian Zabludovsky 5. dana mjeseca rujna 2013. napokon susreo i Željka Zoricu. Bez detalja o tome kako je taj susret prošao, jer traje i dalje.