Nastala u travnju ove godine u produkciji kazališta Radionica integracije, koje kao izvedbeni i kulturni centar u Beogradu vodi poznati glumac europske reputacije Predrag Miki Manojlović, ona tek započinje gostujući život po regiji, za koji ne treba sumnjati da će, iz očiglednih razloga, biti dug i plodan. Iako, zapravo, govori sasvim suprotno – o životu koji i nije tako dug i ostavlja goruća pitanja neriješenima sve do samog kraja, pa i nakon njega.

Prva drama slavne glumice komorna je igra za četiri lika: tri žene različitih generacija, u formaciji baka-majka-kći, i jednog muškarca, distanciranog i mrzovoljnog oca i supruga koji ipak obavlja sve zadatke vezane uz terminalno bolesne i nepokretne starije žene. Između četiri kreveta, od kojih su dva stalno popunjena, raspliće se obiteljska povijest i sadašnjost, i ono malo izvjesne budućnosti. Svi su si međusobno dužni i međuovisni, ne samo zato što žive pod istim krovom ili dijele sjećanja, nego i zbog svega što su jedni drugima učinili, a imali su, ili nisu, pravo na to. Kad rok trajanja istekne, ostaje još samo par dramskih trenutaka za zbrajanje računa...

Vrijeme, kaže se, nikoga ne čeka, a slično je i sa smrću. Umrijeti se može i nekoliko puta tijekom života i čini se da je upravo to idejna, a donekle i ideološka potka teksta Mire Furlan. Štošta pada na pamet pri gledanju 'Dok nas smrt ne razdvoji', od 'Mirisa, zlata i tamjana' Slobodana Novaka, preko 'Prije sna' Lade Kaštelan ili 'Duha' Margaret Edson, do 'Ljubavi' Michaela Hanekea. Svaka od tih asocijacija ima svoj jasni odjek, ne zato što autorica izravno crpi iz njih, nego zato što je struktura njezina komada takva da podnosi tako različite poveznice, a tematika toliko općenita da svaka dramska ili prozna 'smrtologija' nužno neki svoj komadić ima i u ovako šturoj slagalici. Kao i mnoge prethodne, i ova obiteljska drama tvrdi da je pakao ipak s ove strane granice koja dijeli živo od neživoga, ali je sreća u nesreći da s ove strane još postoji neki živi oslonac, što neuvjerljivi i labilniji – to ljudskiji i bliži. Unatoč krajnje naturalističkom kraju, teza teksta i jest da dugove nije moguće na vrijeme platiti, ali da to u konačnici i nije najvažnije.

Nekoliko konkretnih činjenica ipak bodu oči i uši. Najprije to da je tekst pisan na hrvatskom i da ga glumci, a posebno glumice, intenzivno takvim doživljavaju te, na svoju štetu, pokušavaju na njemu i igrati. Bilo bi to potpuno nepotrebno da autorica nije upala u uobičajeni 'problem prvog (romana, albuma, komada)' i tekst opteretila ne samo osobnom poviješću te ga tako nepovratno i nepopravljivo vremenski-prostorno definirala. Pored toga, iako se Mira Furlan sa strukturom sasvim suvereno nosi, koristi i previše kolokvijalnih, čak i banalno formalnih formulacija i rečenica. U najboljem slučaju, njihova funkcija mogla bi biti 'osušen' jezik pri suočenju s neizrecivošću konačnoga, kad se elokventnost povlači u naučene i oprobane sintagme. Međutim, ostatak radnje, najprije životnost najmlađe članice obitelji, a onda i sasvim elaborirani prizori u kojima se protagonisti prisjećaju boljih i lošijih dana, ne govori u prilog svjesnoj i argumentiranoj odluci za šablonu.

S druge strane, Jasna Đuričić i Anita Mančić velike su glumice, u stanju plijeniti pažnju i prikovane za krevet. Svaka od njih iz svoje perspektive nosi ovaj komad, dok je uloga Martina, Mikija Manojlovića, naizgled tek spona između njih dviju i treće, kćeri-unuke Mine koju tumači Jovana Gavrilović. Bio bi to svojevrsni paradoks da upravo njegovim angažmanom luk života i smrti ne postaje moguć, a naslov se od profanirane fraze pretvara u doslovnost i istinu. Krajnji realizam u mizanscenu, kostimima Jelisavete Tatić i scenografiji Darka Nedeljkovića, nakon dugog se uzleta u finalu puni emocionalnim vatrometom u najboljoj maniri kvalitetne drame, one koja patetiku dovodi do katarze, a naturalističku mimezu do vrhunca s više pravih suza u publici nego onih 'glumljenih' na pozornici. 'O tome se sada ne može diskutirati', rekao bi Manojlovićev tmurni Martin, i vjerojatno bi imao pravo.