Luksuzno vjenčanje milijunašice Fabiole Beracase i investicijskog bankara Jasona Beckmana održano nedavno u Dubrovniku uzdrmalo je kulturnjake koji su zgroženi najmom velike kazališne dvorane Kazališta Marin Držić za party po kazališniom cjeniku
Na svom blogu Vitomira Lončar objavila je da je za najam Kazališta Marin Držić plaćeno 20 tisuća kuna, a to je cifra koja se može čuti po gradu. Smatra da je takvo nešto nedopustivo jer kultura potpuno gubi autonomiju. Za brojku od 20 tisuća kuna ravnateljica kazališta Jasna Jukić rekla je da nije točna i da nam ne može reći o kojoj se točno cifri radi.
Uvidom u cjenik Kazališta Marin Držić u Dubrovniku najam ispada otprilike toliko. Rentanje velike dvorane u trajanju od četiri sata stoji šest tisuća kuna, u večernjim satima devet tisuća. Svaki daljnji sat po danu stoji tisuću, a u večernjim satima 1.200 kuna. Cijena se diže za još 1.500 kuna ako tražite ozvučenje dvorane. Za vikend se najam u večernjem terminu uvećava za pedeset posto. Na te cijene ide još PDV, a najam uključuje i rad tehničkog i osoblja održavanja i sigurnosti, utrošak električne energije, vode, sanitarni pribor.
Kako doznajemo od ravnateljice Jukić, novovjenčani par zakupio je dvoranu na četiri dana. Ravnateljica je za tportal komentirala kritike i gradske priče prema kojima ispada da je premalo naplaćen prostor kazališta i kazala da kazalište ne bi trebalo imati spreman cjenik za vjenčanja. ‘Najam kazališta je neprocjenjiv’, kazala je oštro i očito nezadovoljna odlukom gradonačelnika Dubrovnika Andra Vlahušića da ‘monetizira’ spomenik kulture. Odgovor iz Grada Dubrovnika i gradonačelnika zasad nismo dobili.
‘Kultura i kazalište moraju imati svoju autonomiju. Vjenčanje je u kazalištu odobrio osnivač, vlasnik, onaj koji prihvaća program kazališta. Vjenčanja u tom programu nema. Šlus’, prokomentirala je za tportal Vitomira Lončar
Jasen Boko, dramaturg trenutačno zaposlen kao izvršni producent u Drami u HNK Split, smatra da su kazališta, gradska, kao i nacionalna, javne ustanove u kulturi i spadaju u javne servise društva. Njihova svrha je poznata i ne može se mijenjati.
'Nisam načelno protiv toga da se u prostorima kazališta odvijaju i druga javna događanja koja s kulturom imaju veze, ali sam izrazito protiv toga da se javne ustanove u kulturi privatiziraju na način da ih bilo tko s novcem može iznajmiti na neko vrijeme da bi u njima radio privatnu zabavu nimalo kulturne namjene. Jer, ako dopustimo da svatko tko može platiti deset, dvadeset ili sto tisuća kuna može zakupiti i privatizirati baš sve što ima javnu namjenu, trg, kazalište, bolnicu, školu, onda prestajemo biti uređeno društvo. Uostalom, ako može svadba, zašto ne bi moglo gledalište biti srušeno da bi se u kazalištu održao stočni sajam s posebno cijenjenim bikovima nekog američkog gazde? Ili striptiz party za pet arapskih šeika sa seksualnim uslugama nakon toga? Prodajni salon Mercedesa? Prezentacija odstranjivača dlaka iz nosa, usisivača, cipela, dernek s pečenom janjetinom? U čemu je razlika i gdje je granica? Čini mi se da bismo u vrijeme podivljalog liberalnog kapitalizma i potrošačkog društva morali shvatiti da postoje vrijednosti koje se ne kupuju novcem. Jer, ako je baš sve na prodaju, onda je samo pitanje tko će prvi samog sebe, ili nekog drugog, svoju kćer ili sina, bilo koga dovoljno siromašnog staviti na prodaju. Cijena? Prava sitnica...', komentirao je Boko za tportal.
