Potraga za novim kazališnim izričajem kao ulaznicom za Europu

Žrtve zemljopisa autora Mirana Kurspahića i Rone Žulj reklamni je projekt koji kroz naizglednu scensku promociju Hrvatske nudi tek sebe na prodaju, od autora do glumaca, od ulaska u dvoranu do konačnog izlaska.

I dok se glumci na sceni na sve načine pokušavaju prodati, u sadržajnom sloju predstave na europskom kazališnom festivalu predstavljaju Hrvatsku kroz nekoliko razina – od onih konkretnih poput geografskog položaja, prepoznatljivih lokacija i gastroenoloških poslastica, do emocije izrečene kroz pjesmu i ples te duboko ukotvljen balkanski mentalitet. Sve to nudi se Europi ako nas, jasno, uzme u svoju zajednicu.

Strukturno, predstava se sastoji od niza zatvorenih epizoda u koje prodiru stalna metateatarska preispitivanja kazališnog čina, jer na europskim kazališnim daskama sve treba biti originalno i nikad viđeno. Tako glumci testiraju različite pristupe glumi i radnji, od klasičnog pripovijedanja i story tellinga do mima i teatra pokreta.

Epizode se kreću od tek informativnih (dobro poznatih domaćem gledatelju, samim time pomalo dosadnih) do vrlo razigranih i izuzetno duhovitih poput odlične demonstracije hrvatskog folklornog pokreta, koju na ekranu ispraćuje, poput odjavne špice, vrlo temeljit popis literature što pokriva sve od Barthesa do Vončine i dalje.

Vrlo razigrane glumačke izvedbe - najbolji put do europskih producenata

U predstavi visokog tjelesnog i auditivnog ritma, izvođači Miran Kurspahić, Sven Jakir i Dean Krivačić često otvaraju igru prodorom u publiku, nudeći gledateljima sir i salamu, odnosno šljivovicu, te tražeći vrhunskog producenta u pomalo okrutnom upiranju prsta na 'drugosti' u publici, koje se pretače u izuzetno duhovitu potragu za idealnim producentom. Iza sveg tog humora i razigranosti u promociji države kao pokriću za samopromociju i prodaju leži okrutna poveznica sa stvarnošću i jasna kritika naših političkih i društvenih nositelja.

U predstavi koja se odvija na engleskom uz natruhe njemačkog, Kurspahić je glumački vidljivo lošiji od Jakira i Krivačića, koji su odlični u stalnim izmjenama glumačkih izraza uz jasno prisutan odmak od emocije, čime pojačavaju dojam proračunatosti unutar koncepta promocije.

Manje probleme s engleskim jezikom Krivačić vrlo šarmantno pretače u komiku te nadoknađuje bogatom i vrlo rječitom gestom, dok je Jakir, tipičnog naglašenog glumačkog izraza, vrlo dobar i razigran.

Najvažniji problem zagrebačke premijere vezan je uz činjenicu da je predstava napravljena isključivo za izvedbe izvan Hrvatske, tako da neki pripovjedni dijelovi o kravati, pršutu, paškom siru i drugim nama znanim stvarima ruše ritam. Također, malo je prenaglašen pripovjedački element, dok su igraći dijelovi znatno dinamičniji, duhovitiji i općenito uspjeliji.

Bez obzira na mane, s inozemnim izvedbama te dodatnim brušenjem i kraćenjem, 'Žrtve zemljopisa' vrlo brzo će se odlično prodati. Mala je to utjeha nama koji ostajemo s ove strane, uz balkanski mentalitet i političke samoreklamere.