Ravnatelj zagrebačkog Baleta Leonard Jakovina načelno je zadovoljan kvalitetom Baleta zagrebačkog HNK-a, ali tvrdi da ima mnogo plesača koji više nemaju mogućnost plesati uloge u skladu s ranije zasluženim statusom, dijelom zbog godina, a dijelom zbog zdravstvenih razloga i brojnih povreda. Isto vrijedi i za prvake Baleta.

Zakoni ne omogućuju odlazak u mirovinu

'Po mojoj procjeni stanje je uistinu alarmantno. U ansamblu postoji veliki broj plesača koji bi odavno trebali biti u mirovini ili pred umirovljenjem. Pregrubo bi bilo kazati da oni zauzimaju mjesta mlađim kolegama. Problem je u legislativi koja plesačima ne omogućuje odlazak u mirovinu nakon što su odradili svoj radni vijek na pozornici. Drugi problem su kolege koji ispunjavaju uvjete za mirovinu, ali zakon ih ne tjera na umirovljenje. Oni zauzimaju mjesta mlađim plesačima, no ne svojom krivnjom, već zahvaljujući hrvatskim zakonima', naglasio je Jakovina.

Na pitanje hoće li nerješavanje tog problema dovesti u pitanje izvedbe baletnih predstava u zagrebačkom HNK-u, Jakovina je odgovorio potvrdno, naglasivši da će prvo stradati zahtjevne, klasične baletne predstave, a zatim i cijeli repertoar.

'Za najviše dvije godine zagrebački Balet više neće moći izvoditi klasične baletne predstave, koje čine oko 80 posto našeg repertoara. Potom će se osipati i ostale predstave s repertoara, a time i kvalitetni plesači koji su u HNK upravo zbog takvog repertoara. Bilo bi tužno da balet u Hrvatskoj zadesi kronična zapuštenost i da nestane. Želim vjerovati da do takvog crnog scenarija neće doći, da će nadležna državna tijela shvatiti o kakvom se problemu radi i da ćemo pronaći sugovornike kako bismo riješili taj problem na kvalitetan način', izjavio je Jakovina za tportal, dodavši da je pitanje zagrebačkog Baleta, koji ove godine obilježava 140 godina postojanja, jedno od strateških pitanja hrvatske kulture.

Dugogodišnja nebriga dovela do kritične situacije

Na pitanje što je uzrokovalo takvu situacije u zagrebačkom Baletu, Jakovina je naglasio da taj problem nije prisutan samo u Zagrebu, nego na nivou čitave države. 'Dugogodišnja sustavna nebriga, neshvaćanje ozbiljnosti problema, nedorečenost Zakona o kazalištima u vezi umirovljenja plesača te neadekvatna primjena beneficiranog staža, uzrokovali su sadašnju situaciju', istaknuo je Jakovina, dodavši da su i bivši ravnatelji zagrebačkog Baleta pokušavali pobuditi interes za taj problem, ali nitko ih nije shvaćao ozbiljno.

Kako se ranije rješavao problem ostarjelih baletnih umjetnika? Prije su baletni umjetnici imali pravo na beneficirani radni staž i odlazili su u mirovinu oko 40. godine života, kada zbog ozljeda više nisu mogli plesati. Međutim, prije nekoliko godina Hrvatska je brisala plesače s popisa osoba koje imaju pravo na beneficirani radni staž, što je u kazalištima izazvalo velike probleme. Naime, Zakon o kazalištima predviđa potpisivanje ugovora o radu s plesačima na četiri godine, dakle, na određeno vrijeme, a kad se taj ugovor produžava više od 16 godina, tada se automatizmom pretvara u ugovor o radu na neodređeno vrijeme te u tom slučaju umjetnik ostaje na plaći u kazalištu do pune penzije, odnosno, do 65. godine života. To konkretno znači da Zakon nudi dvije jednako neprihvatljive mogućnosti: prvo, da kazalište ostarjele baletne umjetnike baca na ulicu, pretvarajući ih u socijalne slučajeve, i drugo, da im daje plaću premda ne plešu i tako debelo opterećuje vlastiti budžet, a istodobno sprječava zapošljavanje mlađih plesača.

Status nacionalnog prvaka kao socijalna kategorija

Budući da je u našim ustanovama još uvijek jako izražena socijalna komponenta, dogodilo se da su kazališta gotovo blokirana brojem baletnih umjetnika s kojima ne mogu realizirati baletni repertoar. Stoga su prisiljena honorarno angažirati mlade vanjske baletane kako bi realizirali baletni repertoar. Međutim, tim mladim umjetnicima ne mogu garantirati zapošljavanje, zbog čega odlaze u inozemstvo. Dodatni problem je i velika potplaćenost baletnih umjetnika. Zbog toga se događalo da se pojedinim baletnim umjetnicima dodjeljuje status prvaka samo zbog toga da bi imali višu mirovinu.

Baletni ansambl zagrebačkog HNK na plaći trenutno ima deset prvaka, a pitanje je koliko njih izvršava stavke iz ugovora, odnosno pleše glavne role premda primaju plaću prvaka. Također je pitanje zaslužuje li četvero nacionalnih prvaka, premda zaslužnih baletnih umjetnika, svoju plaću, s obzirom na to da prema Pravilniku HNK-a status nacionalnog prvaka nije počasna, već aktivna kategorija. S druge strane, treba li kazalište ulagati u plesače koji godinama ne plešu ili u nove generacije plesača, pa time i u razvoj baleta?

Kako je taj problem riješen u Europi?

U većini zemalja EU, kao i u Rusiji, plesači odlaze u mirovinu nakon maksimalno 20 godina izvođačkog staža. U Njemačkoj, primjerice, nema prijevremene mirovine ni ugovora na neodređeno. Kada plesači prikupe određeni broj radnog staža, na temelju nekoliko ugovora, koji se potpisuju na godinu ili dvije, ulaze u tzv. zaštićeni period. Taj zaštićeni period podrazumijeva dvije mogućnosti - otpremninu ili traženje prekvalifikacije za neko drugo radno mjesto u kazalištu, koju plaća država.

'Najeksplicitnije mogu govoriti o Njemačkoj, jer sam u Berlinu umjetnički djelovao dugi niz godina. Padom Berlinskog zida u Njemačkoj su prestali tzv. 'doživotni' ugovori. U Staatsoperi otvoreno je nekoliko radnih mjesta na koje su plesači preraspoređeni nakon prekvalifikacije, koju plaća država. To nije pravilo u svim njemačkim kazalištima, više iznimka. S druge strane, Zavod za zapošljavanje u Njemačkoj ima razvijeni veliki senzibilitet prema umjetničkim zanimanjima i doslovno odmah stupaju u akciju kako bi pomogli plesačima koji ne žele ostati u kazalištu na nekim drugim radnim mjestima, već pokušati afirmirati se negdje drugdje', naglašava Jakovina.

Postoji li bezbolno rješenje za problem ostarjelih baletnih umjetnika, dakle, bez otpuštanja? I koje je rješenje bolje - prekvalifikacija za pedagoško ili neko drugo zvanje, primjerice, za rad u administraciji ili propagandi, ili ponovno uvođenje beneficiranog radnog staža i umirovljenje?

Nema bezbolnog rješenja

'Ni jedno rješenje nije u potpunosti bezbolno. Kad plesači više ne mogu obavljati svoje zadatke na traženoj profesionalnoj razini, oni i dalje imaju ogromno iskustvo i kreativni potencijal te mogu pridonijeti na poljima koja ih zanimaju. Govorim o inkluzivnosti na tržište rada, što se može postići prekvalifikacijom, ne nužno vezano uz baletnu profesiju. Zagrebački Balet traži svoje rješenje, koje bi bilo utemeljeno na iskustvu europskih država. Plesači u pariškome Baletu idu u mirovinu s 42, a u engleskim kazalištima s 46 godina. Naš je prijedlog bio 15 godina efektivnog radnog staža i 42 godine života kako bi se stekli uvjeti za profesionalnu mirovinu. Ponavljam, to ne znači da plesači time postaju neaktivni na tržištu rada, naprotiv', zaključio je ravnatelj zagrebačkog Baleta Leonard Jakovina.