Rade Šerbedžija uputio je otvoreno pismo Ministarstvu hrvatskih branitelja nakon što je Ministarstvo reagiralo zbog navodne izjave tog umjetnika na Sajmu knjiga u Beogradu. Ministarstvo je umjetnika prozvalo zbog izjave na temu toga tko je u proteklom ratu bio agresor, a tko žrtva
Prenosimo otvoreno pismo Rade Šerbedžije u cijelosti:
'U povodu javnog obraćanja vašeg Ministarstva medijima Hrvatske o mojim navedenim izjavama na press konferenciji sajma knjiga u Beogradu, a koje ste objavili na osnovi netočnih i proizvoljnih tumačenja onoga što sam ja tamo govorio, dozvolite da vam se ovim putem javno obratim.
Već vam je moj advokat Čedo Prodanović uputio dva pisma i priložio transkript i audiosnimku s press konferencije u Beogradu s ciljem da se demantiraju netočni i lažni navodi onoga što sam tamo navodno rekao. Usprkos tim priloženim dokumentima, koji potpuno demantiraju moje navodne izjave na osnovi kojih ste me nepravedno optužili, vi do danas niste ni mome advokatu, a niti hrvatskoj javnosti objavili da ste raspolagali netočnim navodima onoga što sam govorio na toj press konferenciji. Vaša ishitrena i opasna objava o mojim navodnim izjavama koja je preuzeta iz žute štampe jedne strane države izazvala je pravu lavinu ogorčenja u hrvatskim medijima i vi ste me stavili u krajnje neugodnu i opasnu situaciju u kojoj se moram opravdavati za nešto što nisam nikada mislio, rekao, niti učinio.
1975. godine Miroslav Krleža došao je u teatar ITD da vidi moju monodramu 'Moj obračun s njima', koju sam napravio i sastavio od njegovih pjesama, proznog djela 'Izlet u Rusiju' i političkih eseja, u kojima se obračunavao s kompleksnim odnosima na Balkanu govoreći o ljudskoj gluposti kao svemirskoj sili nad nama i o pogašenim svjetlima u balkanskim krčmama iz kojih nas vječno vrebaju mrakovi, primitivizam i krvoprolića. Nakon predstave sjedio je u mojoj garderobi i dugo šutio. Vjerojatno je, shvaćajući što je to mene, tada mladog glumca, toliko uznemiravalo u toj našoj stvarnosti. Zatim mi je rekao rečenicu koje se uvijek sjetim kada se nađem na nišanu nekih ozlojeđenih i ratobornih ljudi: 'Sviraš ti na violini, mali moj, ali zapamti - tvoj život će biti borba s divljim zvijerima!'
Nisam tada shvaćao proročku dubinu njegovih riječi. Ali mi se sada, kada se bližim godinama koje je Krleža u to vrijeme imao, vraćaju te njegove riječi upozorenja, a i šutnja u kojoj je proveo zadnjih dvadeset godina.
U životu sam izabrao put umjetnosti, ali se neminovno na ovim našim prostorima miješala politika u moj život. Bio sam od jedan onih umjetnika koji je uvijek izražavao svoje mišljenje, stavove i reagirao na razne nepravde i probleme s kojima se nosilo društvo u kojem sam živio.
1971. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu održao sam govor u kojem sam branio Miku Tripala i napao birokratski boljševički partijski sistem SK Hrvatske. Zbog toga sam godinama imao ozbiljnih problema s političkim vlastima u Hrvatskoj.
Kao mladog čovjeka intrigirala su me pitanja Golog otoka i Informbiroa, partijskog jednoumlja, jednopartijski sistem, protekcije, veze, nepravde.
Devedesetih godina kada je počelo zveckanje oružjem i razbuktali se nacionalizmi koji su očigledno vodili u krvoproliće, digao sam svoj glas. Na brojnim mirovnim koncertima, tribinama, skupovima i akcijama, često sam bio sa samo šačicama ljudi koji su pokušavali spriječiti užas koji je dolazio. I upravo zbog takvog mog mirotvornog angažmana postao sam trn u oku svim ostrašćenim nacionalistima i ratnim huškačima, i krenula je teška medijska kampanja protiv mene, s izmišljenim pričama, izjavama i tobožnjim mojim stavovima. Sve je kulminiralo kada sam na mirovnom skupu u Sarajevu, gdje sam se zatekao zbog promocije moga i Montenova albuma, uputio poruku svijetu i Ujedinjenim nacijama da hitno šalju svoje mirovne snage i da spriječe rat koji će inače ovdje početi.
U izvješću zagrebačkog TV Dnevnika puštena je video snimka bez mog govora, ali je spiker rekao da je to izgleda zadnji pokušaj Šerbedžije da spašava Jugoslaviju. Beogradski TV Dnevnik je cinično prenio da je izgleda Šerbedžija odabrao stranu... muslimansku.
To je samo jedan primjer kako se medijima manipuliralo i kako je glas razuma bio uzaludan. Rezultiralo je time da sam postao dežurni krivac i neprijatelj i jednog i drugog naroda. U Zagrebu prijetnje, u Beogradu prijetnje i pucanje iz pištolja. Postao sam, kao i moj stari Krleža, dvostruki izdajnik. U Beogradu prodana duša i smeće s jugoslovenskog đubrišta, kako me je titulirala Mira Marković, a u Zagrebu miloševićevac i četnik. A ja sam bio i ostao sin hrvatskog partizana.
Moja misija mirenja i sprečavanja rata postala je besmislena, a kako je moje lice bilo i suviše prepoznatljivo i mnoge ljude provociralo, postalo mi je nemoguće živjeti u mojoj zemlji i otišao sam.
Uslijedile su godine rata i stradanja tisuća ljudi. Naravno da poštujem svakoga tko je branio svoj dom, sve istinske heroje i sve stradalnike. Takvih je mnogo i cijena rata je zastrašujuća. Medijske spletke i igre oko moga imena su se i poslije rata nastavljale, a neke se gotovo planski ponavljaju, obično prije nekih izbora ili političkih skandala, pa se u nedogled ponavljaju laži, na primjer o tome da sam u zimu 1991. snimao film u razrušenom Vukovaru. I uzalud moj demantij svih ovih godina.
Pa evo i sada se opet priča ponavlja. Ja uistinu u svome intervjuu na Beogradskom sajmu knjiga nisam ni jednom riječju spomenuo Domovinski rat, hrvatske branitelje, hrvatske generale niti Haag.
Od brojnih medija koji su bili prisutni samo je nekolicina žute štampe iskrivila moje riječi. Na osnovi toga Ministarstvo branitelja je nesmotreno i bez provjere autentičnosti poslalo priopćenje javnosti u kojem me se difamira.
Na pisanje portala i žute štampe već dugo ne reagiram. Ali smatram da je ovo neodgovoran postupak jedne državne institucije
Ja čitav svoj život u teškim vremenima u kojima smo živjeli i kroz koja još uvijek prolazimo želim spajati ljude i nadam se da ćemo jednoga dana izaći iz krugova nasilja i stradanja u koja nas je naša povijest utopila. To neke iritira ali uvjeren sam da Hrvatska ide prema građenju jednog slobodnog i demokratskog društva u kojem će neke nove generacije sretnije rasti.
Što se mene tiče, usprkos svemu, izgradio sam nekoliko karijera kojima sam zadovoljan, stekao prijatelje na koje sam ponosan, a publika koja me je kroz sve ove godine pratila zna da nema potrebe da Ministarstvo branitelja ikoga brani od mene.
I umjesto da se Ministarstvo obračunava sa mnom, korisnije bi bilo da sve svoje kapacitete usmjeri na brojne probleme branitelja i hrvatskog naroda. I da svi zajedno gradimo ovdje jedan bolji i sretniji život.'
