Jednookog gorostasa Homer je predstavio svijetu, Euripid mu je oduzeo božanske moći i nagradio ga ljudskim manama, dok mu je Buljan dao bogovsku grlenost, ponovivši suradnju sa svojim starim znancima iz Leta 3 s kojima je prije 15 godina napravio vrlo uspjelu Fedru.

Predstava Kiklop scenska je 'rekonstrukcija' antičke satirske igre sastavljena od plesa, buke, fizičkog teatra, lascivnosti i dijaloške provokacije. Tematski, naslanja se na slavni književno-mitski susret Odiseja i Kiklopa oblikovan kroz dijaloge Euripidove satirske igre koje omataju i razbijaju songovi i prateći elementi fizičkog teatra. Upravo razbijaju, jer nedostaje čvršće veze između tih dvaju izvedbeno i kvalitativno jasno odvojenih tijela predstave.

Glazbeni sloj (Let 3) izuzetno snažnih ritmova koji svom snagom napadaju publiku, pojačava gotovo frenetičan i ritmički usklađen pokret izvođača koji ispunja scenu izvedbenim paralelizmima i bogatstvom, da bi sve kulminiralo završnom pjesmom 'U rupi od smole' s posljednjim krikom Kiklopa u gašenju: Ubij me!

Kao opreka toj silnoj energiji, kroz predstavu se provlači tanak dijaloški sloj u kojemu riječi izvođača, ma koliko se oni trudili i parali glasove, nisu uspjele prijeći rampu i doći do publike. Ta dikcijska i glasovna nemoć ubijala je verbalni sloj predstave i njemu pripadajuću peckavu društveno-političku kritiku. No zato je (medijski) bučno odjeknula prenaglašeno doslovna provokacija Damira Martinovića Mrleta, postavši pomalo provokacija zbog same sebe. Mislimo, jasno, na njegov nakurnjak ukrašen slikom Jadranke Kosor

Zoran Prodanović Prlja oblikovao je Kiklopa nedovoljno zastrašujućim i moćnim, kakvim je predstavljen, te je lutao u rečeničnoj intonaciji. Najbolji je, očekivano, bio u pjesmi u kojoj je zvučao opako i silovito, pršteći od energije.

Marko Cindrić u ulozi Odiseja nije se glumački znao nametnuti niti u verbalnom niti u fizičkom aspektu, a Frano Mašković vrlo je dobro pogodio starog i proždrljivog, vremenom iskvarenog Silena. Damir Martinović Mrle u ulozi, pretpostavimo, Dioniza veći dio predstave bio je tek scenska kulisa.

Marinko Leš, Tomislav Kvartuč, Damjan Simić, Ivan Magud, Ivan Ožegović i Boris Barukčić odlično su iskoristili danu im slobodu u oblikovanju satira, odigravši ih sa silnom energijom i bez kalkulacija, te smo imali prilike vidjeti nekoliko sjajnih scenskih minijatura. Instrumentalisti Leta 3, Matej Zec, Branko Kovačić i Dražen Baljak također su se vrlo dobro snašli na sceni, a Elvis Hodžić, Davor Ćiković i Miroslav Mlinar oduševili su snažno ritmiziranim plesnim pokretima s naglaskom na breakdanceu.

Scenograf Ivan Fijolić na izvedbeni kaos reagirao je scenskim kaosom, proširivši scenografiju i u gledalište, dok je kostimografkinja Ana Savić Gecan izvođače omotala, kako već spada u surovom okruženju nabijenom testosteronima, u kožu, krzno, poneki donji dio pidžame i dijelove Adamova odijela.

Bez obzira na buke i medijske napise koji poručuju da je pogodio u sridu, Buljanov Kiklop nije se uspio izdići do metafore, odnosno komentara hrvatskih političkih prilika. Za to mu je nedostajalo slojevitije kritike društva koja bi izazvala promišljenu ljutnju prozvanih, a ne brzopotezni osmijeh, koliko god kiseo bio, jer se (previše) doslovna kritika, kakva je prisutna u predstavi, prebrzo istroši i nestane.

Plivanje površinskim vodama potvrdila su i scenska samozadovoljavanja te pražnjenja debelih crijeva uz odgovarajući pjev stražnjice, koja su davno prestala biti skandalozna, ali i duhovita.

Istina, Buljan je te provokacije sadržajno opravdao davši im jasne funkcije u predstavi, no pretjerano se naslonio na njih kao glavne izvore smijeha i šoka. Bez obzira na kritike i pokoju minutu zijeva, Kiklop nudi sat vremena vrlo dobre i bučne zabave.