Ima neka tajna veza između publikuma i proza čiji su protagonisti stvarne povijesne ličnosti. Jedino nezdravo u toj strasti je iluzija da je posrijedi 'obrazovni program' jer, baš kao što šegrt Hlapić nije miš, tako ni svaki šegrt nije Walter Kappacher.

Anegdotalni miš stvarni je junak neformalne povijesti školske lektire, a nije zalutao u uvod o Palači muha samo zato što je ilustracija linije manjeg otpora slijedom koje su moguća razna naivna, veoma doslovna, ali i uglavnom manje karikaturalna čitanja.

Da ne bude zabune, pokret đačkog otpora to je jači što je nastava književnosti manje primjerena dobi i interesima, a s njime je u konačnici lakše suosjećati nego ga osuđivati.

No iz cijele te zbrke proizišla je još jedna velika nevolja: kvazirealizam je postao mjera književnosti, a to se podjednako odnosi na čitanje i pisanje.

U tom kontekstu odmah treba reći, Palača muha sjajnog austrijskog pisca Waltera Kappachera nije ubrzani tečaj za one koji bi voljeli na brzinu doznati nešto o životu i djelu Huga von Hofmannstahla.

Utoliko prije što uopće nije riječ o romanu u kojem se pomno opisuju događaji iz piščevog života, ali ne zato što Palača muha obuhvaća razdoblje od svega deset dana što ih je Hofmannstahl u kolovozu 1924. (ljubiteljima faktografije ovdje treba reći: Doista!) proveo u Bad Fuschu, nego zbog opisa duboke krize koju je pisac tada proživljavao.

Subverzivni i jeftinom realizmu očito neskloni Kappacher pritom pušta da osjećaj krize prožme cijeli tekst i uopće se ne bavi konvencionalnim nizanjem zgoda.

Tehnički gledano neprestano miješa prvo i treće lice jednine i, koliko god to pretenciozno i formulaično zvučalo, pripovijeda krizu pedesetogodišnjeg pisca koji ne može pisati, koji je nadživio svoju mladenačku slavu, kojeg izdaje srce, kojem nedostaje otac, ali i knjige koje nije sa sobom ponio u lječilište, a čini mu se da bez njih ne može nastaviti raditi na rukopisima koji su i tako već odavno na mrtvoj točki, pisca koji je gladan pažnje, ali istodobno nesklon društvu, opterećen korespondencijom s poznanicima i prijateljima…

Pita starost, gdje je mladost

Za razliku od Hofmannstahla, koji je još u gimnaziji bio vješt sa stihovima, a nakon studija romanistike sve vještiji u drami, eseju, libretu i prozi, Kappacher se profesionalno počeo baviti književnošću u četrdesetoj.

'Tek' napisali bi neumorni lovci na vunderkinde, i to nakon završenog automehaničarskog zanata, odslušane godine glume i bogatog radnog iskustva u turističkoj agenciji. Dakle, ništa od uredne akademske (i građanske) biografije kakva je u Hofmannstahlovo vrijeme bile razmjerno uobičajena za pisca, ali opet ništa manje ozbiljno i predano.

Dapače, Kappacher je mnogo ozbiljniji pisac od većine svojih suvremenika, pa se i ne libi otvoriti teške teme i ući u ozbiljan dijalog s klasikom matične književnosti (što opet zvuči pretenciozno i formulaično, ali je prilično točno u slučaju Palače muha). Nimalo slučajno, roman je objavljen u biblioteci Na tragu klasika, samo godinu nakon što je nagrađen Büchnerovom nagradom, a ako u cijeloj priči postoji mana, onda je to činjenica da će intertekst tog izvrsno napisanog romana (naj)bolje razumjeti germanisti jer je Hofmannstahlov opus razmjerno skromno preveden na hrvatski.

Bez obzira na tu nevolju, Kappacherova Palača muha vrijedi svake preporuke, ali ne toliko kao uvod u Hofmannstahla, koliko kao primjer da se i danas može pisati bez kompromiserske potrebe da se podiđe ukusu šire publike jer je Kappacher u Hrvatskoj svakako ne može pridobiti. No nekolicina onih koja je nesklona devalviranom realizmu i ne zazire od relativno pesimistične proze, trebala bi biti prilično zadovoljna.

Walter Kappacher, 'Palača muha', preveo Sead Muhamedagić, Disput i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2010.