Dominantna karakteristika književnosti sovjetskog perioda u Rusiji bila je njezina podzemnost – tj. subverzivnost i kontraideološka pozicioniranost. Gotovo sva važna djela ruskih pisaca iz vremena Staljina i njegovih komunističkih sljednika nastala su u podzemlju, u neoficijelnoj sferi koja je uključivala samizdate, tajna čitanja, objavljivanja u inozemstvu, emigraciju i stalnu opasnost od represije. Gotovo svi pisci/umjetnici – izuzev danas zaboravljenih propagatora socrealizma – trpjeli su neki oblik progona: cenzuru, zabranu objavljivanja, prisluškivanje, izgon, zatvor... te snažan pritisak da se priklone režimskoj viziji umjetnosti i odreknu svog rada.

U takvom se društvenom okviru – državnom i ideološkom kavezu – odvijalo pisanje i kulturno djelovanje većim dijelom 20. stoljeća (današnja putinska Rusija kao da je dijelom naslijedila represivne metode prema piscima-kritičarima državne politike). Ruska je moderna književnost stoga opsesivno tematizirala upravo odnos vlasti prema pojedincu i načine očuvanja stvaralačke slobode u doba represije.
Bitov u podzemlju

Životopis i poetika jednog od najpoznatijih pisaca ruskog postmodernizma, koji se danas u medijima često titulira kao živući klasik, Andreja Bitova, bitno su određeni tom ruskom podzemnom kulturom. Također, i sudbina njegova ključnog djela, romana 'Puškinov dom', tipično je 'prokleto ruska'.

Bitov je počeo pisati roman 1964, neposredno nakon što je prisustvovao suđenju pjesniku Josifu Brodskom, optuženom za nerad i društveni parazitizam, pa kritika smatra da je taj proces dodatno odredio temu. Roman je završen 1971. (komentari i dodaci su dopisivani kasnije), a 1973. izašao je u inozemstvu u ruskom časopisu. Godine 1978. prvi put u obliku knjige pojavio se u Americi, nakon čega Bitov više ništa nije mogao objaviti u Rusiji narednih desetak godina. Tek u vrijeme glasnosti 'Puškinov dom' je objavljen u časopisu, a 1990. i kao knjiga. Bitov je iste godine postao i prvim predsjednikom tek osnovanog ruskog PEN-a kao simbola nove Rusije.

'Puškinov dom' nastao je kao reakcija na ideološko barbarstvo vremena; subverzivan je prema oficijelnoj stvarnosti te dekonstruira mnoge diskurse i znakove sovjetskog komunizma. U njemu Bitov oživljava književnu tradiciju i u kulturi traži uporište za preživljavanje ideološkog terora (koji je nakon Staljinove smrti prvo malo popustio s Hruščovom, da bi iznova ojačao u vrijeme nastanka romana, kada na vlast dolazi Brežnjev). Naime, postmodernistička krilatica koja je pozivala na svrgavanje autoriteta i razaranje velikih priča, u Rusiji je, za razliku od Zapada, više značila literarno razračunavanje s vlastima i ideološkim naracijama, a manje sa samom književnom tradicijom. Bitov je tipični baštinik takvih ideja, za njega je književna tradicija suprotnost ideološkoj stvarnosti, a pamćenje otpor prema režimskom zaboravu.

Roman-muzej

'Puškinov dom' (inače, stvarna književna institucija u Sankt Peterburgu) je, riječima samog pisca, svojevrsni antiudžbenik ruske literature. Osmišljen je kao veliki dijalog s temama, motivima, tendencijama i značenjima ruske prošlosti te u cijelosti izgrađen od postojećih književnih kodova, elemenata i znakova sovjetske svakodnevice.

Istovremeno, to je roman-muzej i roman-panorama vremena, semantički bogat i koncepcijom otvoren za nova značenjska nadograđivanja. Napisan je u izrazito postmodernističkoj maniri s brojnim citatima i intertekstualnim vezama, s razaranjem logičkih narativnih poveznica i referiranjem na sam proces pisanja. U njemu se ne teži oblikovanju totaliteta fikcionalnog svijeta, već se on fragmentira i destabilizira mijenjanjem diskursa, razina pripovijedanja i iznošenjem dviju varijanti završetka romana.

Pisci s kojima Bitov otvara dijalog su Puškin, Turgenjev, Ljermontov, Dostojevski, Blok, Nabokov itd., što pokazuju i naslovi triju cjelina romana: 'Očevi i djeca', 'Junak našega doba' i 'Bijedni konjanik' (kombinacija Puškinova 'Brončanog konjanika' i 'Bijednih ljudi' Dostojevskog). Glavni (anti)junak je Ljova, književni kritičar, autor rasprava koje se simuliraju u romanu i zaposlenik instituta, tj. svojevrsni vodič kroz roman-muzej. On nije autorov alter ego, i njegova se psihologija dade različito interpretirati. No sam Bitov, nakon što je završio pisanje knjige, našao se gotovo u Ljovinoj koži, radeći u jednom književnom institutu na svojoj studiji o Puškinu, te je o tom ironijskom obratu – kada roman postaje model za stvarnost – pisao u popratnim komentarima.

Labirint kulture

Kao kod Brodskog ili Mandeljštama, i kod Bitova su kulturno sjećanje i ulazak u labirint književnih kodova oblikovali sasvim pripovjedni glas, pa ne čudi ocjena da roman nalikuje periodičkom sustavu elemenata ruske književnosti. Autor tu prisvaja različite diskurse, igra se sa žanrovima – čas smo u romanu odrastanja, čas u sentimentalno-ljubavnom romanu, čas u romanu eseju – te kombinira brojne književne elemente koji su se perpetuirali iz jednog u druga djela generacija ruskih pisaca, poput npr. motiva dvoboja, likova pijanca-proroka, prevrtljivih žena ili prijatelja-prokazivača...

Sama sovjetska stvarnost je također neka vrsta arhiva znakova iz kojeg autor obilno crpi, od detalja svakodnevice (rus. byta), preklapanja stvarnih biografija sa sudbinama likova (npr. lik strica u romanu blizak je teoretičaru Mihailu Bahtinu), do naznaka kolektivne psihologije 'dezorijentiranosti'.

Usuprot trendu

Zbog takve raznolikosti pripovjednih strategija, naglašene intertekstualnosti i činjenice da je prohujalo vrijeme opće strasti za postmodernizmom, 'Puškinov dom' neće u nas osvojiti široku publiku. Zbog mnoštva referenci na rusku književnost i kulturu, sigurno će se nekim ovdašnjim čitateljima, naviklim na simplificirane romaneskne verzije prošlosti, činiti zamorno intelektualnim.

Uz to, 'Puškinov dom' je u Hrvatsku stigao sa zakašnjenjem – ne zanima danas publiku ni jugoslavenski socijalizam, a kamoli onaj ruski! U književnoj modi i fokusu medija sada su druge kulture (npr. arapske), druge poetike (npr. realistično pripovijedanje) i druga 'sudbonosna' pitanja (npr. ono je li J. Franzen napokon napisao veliki američki roman).

Ipak, za one malobrojne, kojima se čitaju knjige izvan trendova, 'Puškinov dom' je dobar izbor – zbog pripovjedačkog ludizma, složene slike sovjetskog kozmosa i zbog toga što je jedna za rusku kulturu prijelomna knjiga napokon dobila svoj odličan i upućen hrvatski prijevod.

Andrej Bitov: Puškinov dom, s ruskoga preveo Igor Buljan, SysPrint, Zagreb, 2010.