David Harvey uglađeni je engleski džentlmen, sa sijedom kosom i smirujućim glasom. On je ujedno i jedan od najvažnijih suvremenih teoretičara urbanog življenja, čiji je rad inspiracija za građanske pokrete diljem svijeta. Ovaj Britanac rođen je 1935. u Kentu, i svoju znanstvenu karijeru započeo je studijem geografije na Cambridge, no ubrzo je shvatio da je nemoguće baviti se nekim aspketima geografije bez razmišljanja o politici. Stoga se okrenuo Marxu, kome je posvećen i danas, pa tako na njegovoj službenoj stranici možete naći i serijal video-predavanja posvećenu analiziranju 'Kapitala', monumentalnog Marxovog djela.

Harvey je dugogodišnji profesor na City University of New York (CUNY), pa smo razgovor za tportal započeli pitanjem o nedavnom skandalu koji je pogodio to javno sveučilište. Naime, jedan od članova upravnog odbora poveo je kampanju protiv dodjele počasne diplome dramatičaru Tonyju Kushneru ('Anđeli u Americi'), zbog Kushnerovih navodnih antiizrealskih stavova.

'U pitanju je tipična njujorška oluja u čaši vode. New York ima veliku židovsku zajednicu, a jedan njen dio je vrlo desničarski i cionistički nastrojen. CUNY pak ima Upravni odbor, koji imenuju lokalni političari, a devedesetih su to bili republikanci George Pataki i Rudi Giuliani, koji su tamo postavili ljude iz cionističke frakcije. Jedan od njih je sada htio intervenirati protiv Kushnera, no mislim da je to dobra stvar, jer ne sjećam se kad su zadnji puta moje kolege bile tako pokrenute nekim događajem. Odmah su se počela pisati pisma i peticije. Otkrilo se da je taj član Upravnog odbora htio inervenirati i kod nekih imenovanja na nižim pozicijama, a sada se traži njegova ostavka. Treba napomenuti da je ta cionistička frakcija samo jedan dio njujorških Židova, uostalom – i Kushner je Židov.', objašnjava Harvey, svjestan ironije.

No, Harveya zanimaju i stvari koje se događaju širom svijeta, pa i u Zagrebu: 'Vrlo sam svjestan svega što se događalo u Varšavskoj, pratio sam tu priču.' Komentira da nije toliko strašno što je Tomislav Horvatinčić na kraju pobijedio, jer ostvareno je mnogo toga i probudila se svijest ljudi: 'Nije neuobičajeno da na kraju politički moćnici pobijede u takvim bitkama, no ponekad izgubiš bitku da bi dobio rat. Ljudi se počnu pitati kakav grad žele, zašto nema više demokracije u gradskom odlučivanju, što je javni prostor itd. Bitka za Varšavsku je imala i toliko utjecaja da će se gradske strukture ubuduće zapitati o proceduri prije nego odobre dozvole nekom građevinskom poduzetniku. Mislim da je Varšavska osvijestila ljude.'

Koncept prava na grad, dakle direktnijeg uključivanja građana u procese odlučivanja te briga o javnom interesu, u Hrvatskoj je ostavio svoj pečat posljednjih godina. Harvey objašnjava da je važan sadržaj, a ne toliko sam naziv: 'Pravo na grad je fraza koja je skovana u drugoj polivici šezdesetih, a postala je aktualna zadnjih deset godina i diljem svijeta su se pojavili pokreti s takvim nazivom. Sada se ta fraza može naći i u dokumentima Ujedninjenih naroda. No, riječ je u praznom označitelju, u koji se može učitati različit sadržaj. Siguran sam da se i čovjek koji je sagradio ovaj shopping centar na Cvjetnom trgu pozivao na svoje pravo na grad, no stvar je u mogućnosti odlučivanja građana o javnom prostoru.

'Kao jedan od glavnih ciljeva svakog Prava na grad Harvey navodi sljedeće: 'Cilj je kapitaliste i građevinske poduzetnike, koji po pravilu djeluju koruptivno na gradske uprave, javnim pritiskom natjerati na bolje ponašanje i na razvijanje projekata od javnog interesa.'

Svoj interes za kombiniranje geografije i politike David Harvey smatra logičnim razvojem mladog znastvenika koji je na neki način htio raditi na poboljšavanju svijeta: 'Postoji strana geografije koja se bavi stijenama i takvim stvarima, no i strana koja se bavi ljudima. A tu stvar već postaje politička. Primjerice, planiranje grada, tu se odmah pojavljuju pitanja ideologije, samo što neki ljudi tvrde da je ono što oni rade izvan politike, a nije. Dakle, čim se zapitaš o tome kakav centar grada želiš, to je političko i socijalno pitanje. Nekad sam bio mišljenja da tehnokratsko gradsko planiranje može spasiti stvar, i tek sam krajem šezdesetih zaključio da promjena ne može ići od vrha prema dnu, nego odozdo prema gore. Zato sam se i počeo interesirati za građanske i društvene pokrete.'

Kako komentira primjer Brazilije, grada koji je u sred prašume osmislio arhitekt Oscar Niemeyer? 'Brazilija je grad za koji mogu zamisliti da radim na njemu tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. To je Klasična priča o radikalnom planiranju grada, ali s vrha prema dnu, a takvo planiranje je dovelo do problema s kojima se taj grad i danas suočava: izvan savršenog gradskog centra ljudi žive u kaotičnom favelama.', tvrdi Harvey.

Na Subversive Film Fstivalu Harvey je održao pradavanje pod naslovom 'Emancipacija od čega i koga?'. Harvey objašnjava da je Povijest emancipacije često vrlo specifična pa tako govorimo o emancipaciji robova, kolonijalnih subjekata, žena, lezbijki i gejeva, radnika i tako dalje. U praksi, tu se emancipaciju često konceptualizira kao onu koja daje odnosno priznaje prava shvaćena u liberalnim buržoaskim okvirima. No, što ako su, kao što je tvrdio Marx, ključni problem upravo dotična buržoaska prava?

'Emancipacija je vrlo lokalan događaj jedne strane. Ne želimo da građevinski investitori sami odlučuju o tome što će graditi, jer to se događa u našem susjedstvu. S druge strane, globalni kapitalizam traži konstantni rast, od čega se također treba emancipirati.', kaže Harvey.

Jedan svoj esej Harvey je započeo citatom Warrena Buffeta, jednog od najmoćnijih ljudi svijeta, koji kaže da naravno pstoji klasna borba i da u njoj trenutno pobjeđuju bogati. Kako Harvey objašnjava takvo stanje: 'S obzirom da na svijetu postoji oko tisuću plutokrata, pa nije teško napraviti neformalnu koaliciju između toliko ljudi. Problem je pokrenuti i organizirati radničke mase. No, i kapitalisti se sukobljavaju među sobom, jer različiti su interesi finacijskog sektora, proizvodnog i trgovačkog. Financijski sektor ugrožava sve, a i međusobno se varaju.'

Naravno, postoje i brojni svjetli primjeri, poput grada Porto Allegre, u kojem su garađani uključeni u odlučivanje o svojem susjedstvu, a taj model se širi svijetom. S druge strane, postoji i jedan zanimljiva ideja u New Yorku, na kojoj se sve uspješnije radi, a to je osvijestiti ljude o položaju radnika u restiranima. ' U New Yorku postoji nekoliko vrlo zanimljivih organizacija s novim idejama. Primjerice, sada se radi na sindikalnom organiziranju restoranskih radnika. Cilj je saznati u kojim restoranima radnici imaju dobre uvjete rada, te u gradskim vodičima označiti kakav je odnos vlasnika prema svojim radnicima. I oni restorani koji muče svoje radnike trebaju biti bojkotirani, jednostavno ne treba ići u njih dok ne promijene stav.', objašnjava Harvey.