Gornji naslov može se shvatiti na razne načine. I dobro je da je tako. Znači to da je časopis opet izašao kao četverobroj (19-22), da je izašao za prošlu godinu i da to tako obično biva. Dakako, znači taj naslov i da je to izdanje izvanredno po kvaliteti i da je to tako redovno. Sva, dakle, razumijevanja dolaze u obzir, a ne iznevjeravaju istinu o tom kulturnome magazinu, kako se Gordogan žanrovski određuje. I to je dobro da je tako jer i nije posrijedi časopis u onome smislu kako se to u nas obično shvaća, tj. nije to smrtno ozbiljna i samo određenoj struci okrenuta tiskovina, ali to ne znači da je taj magazin neozbiljna tvorevina ili da su mu prilozi nestručni.

Tek riječ je o publicističkome pristupu u onome smislu da je posrijedi štivo koje je i stručno i ekskluzivno, u najboljem smislu te riječi, ali je namijenjeno ipak šire zainteresiranoj javnosti. Takav pristup uvjetuje i značajnu ponudu dokumentarističkih, fotografskih i uopće ilustrativnih materijala, što Gordogan uvelike i čini. Magazini su, doduše, za razliku od časopisa u nas i uopće takve periodike, obično i aktualni, što s Gordoganovim opisanim ritmom izlaženja i nije baš slučaj. Ali dosiže on specifičnu aktualnost, tako da iznimnim uredničkim smislom za otkrivanje preskočenih, prešućenih, zanemarenih ili dugo tabuiziranih tema stiže u pravom trenutku jer obično skida temu koja je dugo visjela u zraku.

Druga je ništa manje važna uređivačka performanca izbor autora. U pravilu su to više ili manje umješni pisci, ali izabrani ponajviše zbog toga što su kadri izlagati metodom vlastite kože, tj. pišu o onome što su neposredno iskusili ili zato što su strukom veoma tijesno povezani s temom ili su pak toliko autobiografski posebno zainteresirani za određenu temu da se ne libe sav svoj život kritički i bezrezervno izložiti na sunce javnosti.

Upravo zbog navedenih uređivačkih načela glavni je urednik Branko Matan morao uvodni tekst povjeriti samome sebi. Naime, riječ je o temi koja također dugo visi u zraku, a to je Gordogan sam po sebi. Trebalo je čitateljstvu i svekolikoj javnosti objasniti promjene koje su snašle taj kulturni magazin. Čitamo tako u uvodniku da je Udruga za kulturu Gordogan koja je izdavala istoimeno izdanje od početka 2010. u postupku likvidacije, kako je to u nas već postalo nešto sasvim obično. Neobično je da je nakon likvidacije osnovana nova udruga Novi Gordogan koja izdaje istoimeni magazin. Sve to učinjeno je da bi se oformila nova redakcija u kojoj nema trojke iz utemeljiteljske ekipe pa Branko Matan u početku uvodnika obznanjuje da 'Ivo Banac, Denis Kuljiš i Andrea Feldman više nisu ni u kakvoj vezi s časopisom i tom promjenom završava se višegodišnje, iznimno mučno iskustvo u životu našega glasila'.

Tako taj uvodnik postaje jedna od važnijih i tipičnih tema za broj o kojem je ovdje riječ. Da ne bih taj iznimno delikatno sročen tekst posebno komentirao, upućujem zainteresirana čitatelja na neobičnu napomenu u impresumu lista koja glasi: 'Svi prilozi iz ovoga i prethodnoga sveska časopisa besplatno su dostupni u pdf-formatu na molbu upućenu na jednu od e-mail adresa uredništva.'

E, pa jedna je adresa, kraća, gordogan@hnd.hr. Pa tko voli…

Inače, cijeli taj četeverobroj upravo je prepun opće zanimljivih tema. Da su neki od tih tekstova objavljeni u izdanjima EPH, svi bi odreda dobili uredničke egide à la superturboekskluzivno ili ekstraultraspecijalno, a da pritom ni u jednom od tih tekstova ne pleše mečka niti golišave celebritice i ne skaču pijani prinčevi u bazene u noćnim klubovima, nego je riječ, uglavnom, o golim istinama iz prošlosti koje se otkrivaju do kraja. Jer stara je istina da današnjost ulazi u budućnost samo ako se napojila prošlošću – ili ulazi u vrlo lošu budućnost, kako kaže Darko Suvin, stalni memoarist u Gordoganu.

Dva teksta o Antunu Danijelu Josipoviću, onaj Josipa Horvata pod naslovom Izdajica, lopov Danica Josipović podnaslovljen je kao portret rečenoga turopoljskoga grofa, protivnika Narodnoga preporoda i jedne od najpoznatijih 'negativnih pojava' hrvatske historiografije – prema nedavno otkrivenome rukopisu Josipa Horvata. Sjajni pisac povjesnica Horvat antijunaka Josipovića ne portretira crno-bijelo kako se to do u dvadeseto stoljeće radilo pa je običan čitatelj doznavao sve samo najbolje o znamenitim Hrvatima rodoljubima, a svi su ostali padali u provaliju šutnje.

U članku Stjepana Ćosića uz Horvatov članak o Danijelu Josipoviću, naslovljenome Horvat Horvatom otkriva se kako Horvat mađarona, uopćenoga negativca Josipovića nijansira kao povijesnu ličnost te kaže da se nisu smjele prešutjeti i vrline koje su ga krasile: hrabrost, politička dosljednost i upravo aristokratsko dostojanstvo. Portretirajući nepokolebljivoga Horvata, Horvat dotiče, naglašava Ćosić, slojevite kulturne i političke aspekte ilirizma u Hrvatskoj i reformskog pokreta u Mađarskoj, Jelačićev uspon, četrdesetosmašku revoluciju, slom mađarskih nacionalista i osobnu žrtvu emigranta i uznika Danice Josipovića, najdosljednijeg Kosshutova eksponenta i najdosljednijega protivnika bečkoga centralizma u Hrvatskoj. Tako dr. sc. Stjepan Ćosić, ravnatelj Hrvatskoga državnoga arhiva i ugledni znanstvenik iznosi na svjetlo dana, zašto da ne kažemo ekskluzivno barem, samo u Gordoganu, drugo lice rečenoga izdajice.

Jedna od prešućenih tema koju je iz prve ruke, a i metodom vlastite kože napisao Vori (Walter) Lalić, kako sam kaže, uz malu pomoć prijatelja, naslovljena je Egzodus iz Australije u doba Hladnoga rata, a podnaslovljen Povratak hrvatskih iseljenika iz Australije brodovima Partizanka i Radnik godine 1948-1949. Točan naslov, ali i nepotpun jer riječ je i o još jednom povratku, još jednom egzodusu u Australiju iz stare domovine. Upravo zbog te dvostrukosti egzodusa, tj. povratka nakon povratka, ta tema i jest bila dugo prešućivana. Lalićev tekst izvlači iz zaborava taj jedinstveni i kontroverzni događaj podjednako za Hrvatsku i Australiju jer obje su doživjele velike demografske perturbacije, a ostalo je premalo zapisanih zapamćenja, dakako, ponajviše zbog ideoloških okvira sveukupnih događanja u posljednjih šezdesetak godina.

I već taj strogo namjenski tekst otkriva, osim samim objavljivanjem, da je autor osoba koja ponajprije ide i sam sebi perom pod kožu. Naime, nije tu nigdje primijetiti naknadne pameti koja bi zaglađivala događanja iz prošlosti, koja bih prešućivanjem ili redefiniranjem primjerenim svrsi učinila, zapravo, manje vjerodostojnim. Nadalje, memoarist ne može zaobići konfesionalni književni dar 'Kako sam postao X, podvrsta komunist'. Opisuje tako čak i tehničku stranu svoje najranije memoaristike, svoj notesić koji je bio neka vrsta superlakonskoga dnevnika, a zapisuje se dalje predano i sav njegov idejni rad. Sva događanja u užoj porodici, događanja na omladinskoj izgradnji pruge 1946. itd.

Sve to radi s velikom, upravo zaprepašćujućom pomnjom i sjajnim osjećajem za dokumentarnost, koja ide dotle da objavljuje čak i posebno napravljena notna crtovlja udarničkih pjesmarica, ali tu je zapisano i mnogo osobnih opservacija, recimo razmišljanja o odnosu prema ženama, o makropovijesnim događajima, ali sve je to i duboko proživljeno, proanalizirano tadašnjim, ali i sadašnjim uzornim misaono memorijskim kritičkim aparatom. I nakon te velike, snažne i u svakom smislu bespoštedne memoarističke freske na samom kraju toga, trećeg dijela, koči se dicta. Incipit vita nova. ('Otpočinje novi život', Dante)

Budući da je nemoguće ovdje spomenuti zbog isticanja još mnoge zanimljive teme iz ovoga broja napomenuo bih samo da će sigurno harnih čitatelja naći intervju s Lovorkom Kušan o presudi Europskoga suda za ljudska prava iz Strasbourga prema kojoj Hrvatska rasno diskriminira Rome, zatim blok o piscu Jamesu Grahamu Ballardu koji je znalački priredio Ivan Ott, te iznimno zanimljiv tekst Ladislava TadićaKontinuitet regresije – volja za moć i antisemitizam u Katoličkoj crkvi, tu je i intervju - Frédéric Fisbach koji odgovara na pitanja Gordane Vnuk. Stalne su rubrike Kronika i Recenzije također bogato raznovrsne.

Sve u svemu, pravi magazin. Hrvatski bi se reklo – skladište. Skladno skladište.

Kulturni magazin Gordogan # 19-22 zima-jesen 2010.