Važna se stvar dogodila u Zagrebu unazad nekoliko godina. Zahvaljujući ponajviše slučaju Varšavska, ali i drugim sličnim i manje poznatim pričama, građani glavnoga grada Hrvatske su se zapitali u kakvom gradu žive, odnosno u kakvom gradu živjeti žele. Naravno, nisu se zapitali svi, ali jesu mnogi, otkrivajući koncepte kao što je javni prostor i pravo na grad te dobivši želju da utječu na razvoj svog grada, a ne tek da pasivno trpe odluke koje se donose negdje iza zatvorenih vrata.

O Zagrebu, njegovim kvartovima, urbanističkoj povijesti i budućnosti se počelo istraživati i pisati, pa su tako nastale odlične knjige, poput 'Kvartovske spike' etnologinje Valentine Gulin Zrnić, koja se pozabavila evolucijom Novog Zagreba od tzv. velike spavaonice do relativno živahnog mjesta za život.

Nedavno se u knjižarama pojavila knjiga 'Zagreb, javni prostor' aktivista Saše Šimprage, koji na skoro 500 stranica analizira aktualno urbanističko stanje u Zagrebu, kontekstualizirajući ga u širu povijest grada, a nudi i mnoge konkretne ideje kako grad učiniti ljepšim mjestom za život. Riječ je o djelu koje se lako čita, zahvaljujući autorovoj informiranosti i jednostavnosti izražavanja, a ponekad je i napeto kako kakav faction triler, jer razotkriva mnoge tajne zagrebačkog urbaniteta, duboko skrivene, ili pak cijelo vrijeme pred našim nosom.

Sašu Šimpragu smo zato za tportal prvo upitali kako je uopće razvio interes za ovu tematiku, iz koje je onda nastala jedna doista vrijedna knjiga.

'Po gradu gotovo isključivo hodam i knjiga je osmišljena hodajući, a kad hodate više primjećujete stvari oko sebe i naučite gledati, s tim da sam od početka išao i korak dalje u zamišljanju kako se što može poboljšati. Pa i pokušati da se neke od tih ideja ostvare', objašnjava Šimpraga, koji je 'Zagreb, javni prostor' započeo pisati 2009. godine, ali je i godinama prije taložio znanje o ovoj tematici, čitajući i sve što je prethodno bilo napisano o Zagrebu. Šimpragi je bilo važno da knjige ne usmjeri prema prošlosti, nego 'na bilježenje sadašnjosti te budućnost i potencijale grada'.

Jedno od najzanimljivijih poglavlja jest 'Abeceda anakronih kipova', u kojem Šimpraga analizira brojne spomenike postavljene u Zagrebu u protekla dva desetljeća: 'Porazna je činjenica da je Zagreb grad u kojem gotovo da i ne možete vidjeti suvremenu umjetnost u javnom prostoru, ali možete čitav niz u najuže središte grada recentno naguranih nakaradnih kipova postavljenih na pogrešnim lokacijama. Oni Zagreb legitimiraju kao zaostalu sredinu.

Takvo je stanje neprihvatljivo i ne treba se zaustaviti samo na kritici, već mnoge od tih spomenika treba jednostavno ukloniti. Konačno, neki od njih postavljeni su i unatoč negativnim mišljenjima gradskog povjerenstva za spomen-obilježja te se radi o očitoj političkoj kontaminaciji likovnog prostora grada. Siguran sam da će u budućnosti npr. spomenici Gaju i Radiću biti uklonjeni jer ne samo da kontaminiraju javni prostor, već i ponižavaju temu.

Od boljih intervencija izdvojio bih Sunčev sustavDawora Preisa postavljen po čitavom gradu u odnosu na KožarićevoPrizemljeno sunce, iako ne znam zašto imena planeta pišu na engleskom, a ne i na hrvatskom jeziku', kaže Saša Šimpraga, koji smatra da je potrebna 'totalna redefinicija aktualne prakse' kada je riječ o gradskim spomenicima.

Urbanističko slijepo crijevo Zagreba već dugo vremena je prostor oko Save, koji je nedovoljno iskorišten i vapi za oživljavanjem. Kako se naglašava u knjizi 'Zagreb, javni prostor', Sava je nekad bila i veliko kupalište, dok se danas čini kao stalno propuštena prilika.

Šimpraga misli da bi Sava trebala biti ključno mjesto urbanističkog razvoja Zagreba: 'Potencijal savskog prostora i njegovu ulogu i značenje za Zagreb 21. stoljeća može se usporediti s onim što je za srednjovjekovni grad značila izgradnja Gradeca ili za devetnaestostoljetni Zagreb definiranje Zelene potkove. Unatoč brojnim neprimjerenim intervencijama, ponajviše parcijalnim urbanizmom, savski prostor još uvijek ima izuzetne mogućnosti, a knjiga nudi konkretne prijedloge što učiniti kako bi se grad približio rijeci tj. kako bi taj odnos zaživio kvalitetnije. Smatram da se već sasvim malim zahvatima, primjerice na krajobraznoj razini, može postići znatno podizanje kvalitete prostora i ugode mjesta.

Danas je rijeka svedena na kanal, a način na koji bi se trebali odnositi prema Savi sugerira već i sam naslov poglavlja 'Grad na rijeci i rijeka u gradu'.' Sava se može oživjeti i približiti građanima i na neke vrlo jednostavne načine, kaže Saša Šimpraga: 'Doprinos zbližavanju grada i rijeke vidim i na simboličkoj razini imenovanjem zagrebačkih riječnih obala, što je predloženo još 2010. godine, i to prvi put u povijesti. Nažalost, obale nisu tada obljetničarski imenovane, a u međuvremenu je prijedlog degradiran birokratskim uplivom pa se sada planiraju imenovati ne poštujući autentičnu povijest lokacija. Po tome je pitanju nadležni odbor upozoren na očite pogreške koje čini, i to od strane niza stručnjaka, no bez rezultata. To je ujedno primjer kako se iz neznanja pogrešno pristupa javnom prostoru i čini šteta.'

Jedna od bolnih rana na tkivu Zagreba su njegovi trgovi, od kojih su mnogi šaptom pali, a drugi se, poput središnjeg Trga bana Jelačića, pretvorili u mjesto za vašar.

'Sasvim sigurno možemo govoriti o svojevrsnoj zagrebačkoj krizi trgova. Počelo je s agresijom na Cvjetni, nastavilo se totalnim poništavanjem Iblerova trga koji je svedan na klanac, a slično su prošli i Langov trg koji je trg još samo po imenu i Kvatrić koji je ispražnjen od ljudi. Svi ti primjeri ukazuju na fundamentalno nerazumijevanje prostora. U slučaju Kvaternikovog trga , a kako knjiga detaljno argumentira, radi se nizu čitavom pogrešaka. Prije svega zastarjelim koncepcijama i lošim smjernicama natječaja koji nije respektirao sve relevantne struke. Sve to skupa ukazuje na retrogradnost gradskih vlasti u shvaćanju problema i politike javnih prostora uopće. ', objašnjava Šimpraga, koji misli i da je slučaj Trga bana Jelačića 'problem nije u sadržaju već načinu. Posvemašnja šatorizacija koja je zadnjih godina zadesila Zagreb, osim što nagrđuje, protivna je naravi i otvorenosti trgova te je u tome smislu neprihvatljiva'.

Kao strastveni šetač, Saša Šimpraga posebice ima problema s nedostatkom pješačkih zona u Zagrebu: 'Valja ravnopravno postaviti pitanje invazije terasa kafića na pješačku zonu, odnosno zapitati se tko je iznajmio grad? Istovremeno, u donjogradskoj pješačkoj zoni gotovo da i nema klupa, a kamoli pješačke ulice koja nije pretjerano kafićizirana. Problem, dakako, nije u terasama kao takvima, već u mjeri. Pritom valja istaknuti da je pitanje odnosa prema problemu pješačkih zona zapravo pitanje odnosa prema totalu grada, budući da pješačke zone nisu samo od automobila ispražnjeni i popločeni prostori, već sadržaj, komunalna oprema, zelenilo, a ne isključivo njihovo iznajmljivanje to jest profit.

Ključ kvalitetnog odnosa prema gradu je interdisciplinarnost u pristupu, definiranju i korištenju slobodnih prostora, a s ciljem poboljšanja grada i – života. Zagreb nužno treba proširenje pješačke zone, a to će se neminovno dogoditi s nekom progresivnijom gradskom upravom. U najmanju ruku pješačke zone u cijelosti trebaju postati Teslina i Masarykova ulica, a po mogućnosti i sve ulice sjeverno do Hebrangove. A obuhvaćanjem najvećeg dijela Martićeve do potencijalnog budućeg trga pred Badelom kod Kvatrića koji u knjizi zagovaram, Zagreb bi dobio pješačku zonu primjerenu suvremenim potrebama grada od 800 tisuća stanovnika. Sada je donjogradska pješačka zona jednaka onoj koju je Zagreb imao kad je imao najmanje 100 tisuća stanovnika manje nego danas.'

Slučaj Varšavske ulice pokazao je da su građani Zagreba zainteresirani za veću uključenost kada je riječ o razvoju grada, a knjiga 'Zagreb, javni prostor' ujedno je i polemika s trenutnim načinom odlučivanja, koji diktiraju građevinski poduzetnici i fiks-ideje gradonačelnika Milana Bandića. 'Uz činjenicu da jasno treba razlikovati stručno od javnog mišljenja, pitanje upliva javnosti nije uopće pitanje, već bi trebalo biti standard budući da je problem javnih prostora i način upravljanja gradom - javna stvar. To je ujedno i pokazatelj demokratizacije društva. Kao negativni primjer bih naveo brojne javne natječaje koje se provode u gradu zadnjih godina, a k tome se i ne realiziraju iako su na njih utrošena znatna javna sredstva.

Tako u javnim natječajima za parkove nema krajobraznih arhitekata kojima je to primarna struka. I neki od tematski najvažnijih javnih natječaja, primjerice za Kaptol, u prosudbenim sudovima imaju isključivo arhitekte. Dakle, umjesto da se prostoru prilazi integralno, već se u startu smanjuje mogućnost kompleksnijega gledanja, a time i mogućnost boljih rješenja. Ono što je ključno jest da podignemo razinu kritičkoga promišljanja prostora kroz podizanje svijesti pa prema tome i pristupa prostoru, a koji je u Hrvatskoj gotovo u pravilu prepušten žiriranju isključivo jedne struke. To, dakako, ne znači da se arhitektura treba marginalizirati, već da se treba demokratizirati', kaže Šimpraga.

Ono što zato u Zagrebu niče kao gljive poslije kiše jesu trgovački centri, koji su opkolili grad sa svih strana. Saša Šimpraga misli da je 'jedna od bitnih karakteristika tranzicijskog Zagreba potpuna transformacija iz industrijskoga grada u grad trgovine, što se očituje i na njegovoj strukturi. Trgovački centri su mjesta na kojima se oblici socijalizacije svode na potrošnju, svojevrsni grad bez grada.' S druge strane, mnogo je potencijala u industrijskoj arhitekturi, koja je nedovoljno iskorištena, na što Šimpraga kaže sljedeće: 'Vjerujem da je ključ u privremenim sadržajima, i to s ciljem zaštite svih onih objekata arhitekture industrije koji imaju spomenički status i kao takvi su važan dio zagrebačke i hrvatske kulturne baštine. Čitav je niz objekata, npr. u klaonici, koji su u gradskom vlasništvu i zjape prazni, a mogli bi se privremeno ustupati za npr. umjetničke ateljee i na taj način ne samo čuvati od propadanja nego i nuditi sadržaj za grad.

Dobar je primjer Autonomni kulturni centar Medika u Pierottijevoj. Valja podsjetiti i da je Zagreb bio jedan od prvih gradova u Europi koji je uopće započeo praksu konverzije arhitekture industrije u prostore kulture kada je bivša kožara pretvorena u gliptoteku. Dakako, razlog tada nije bio zaštita onoga što danas smatramo vrijednom arhitekturom, već nedostatak novca da se izgradi nova zgrada.'

Šimpragino bavljenje urbanističkim razvojem Zagreba uključuje i aktivističku komponentu, koja se često sastoji od natezanja s gradskim službama. Ipak, neke ideje je moguće ostvariti, a jedna od njih je da Zagreb dobije tjedni sajam knjiga: 'Izvorna je ideja bila da se sajam rabljenih knjiga, stripova i nosača zvuka održava svaki četvrtak od 18 do 21 sat na u to vrijeme ispražnjenoj terasi Dolca. U gradu su se odlučili za nešto drugačiju verziju, no Zagreb sada dobiva sajam kakav ima većina velikih glavnih gradova. Primjer pokazuje da se već samo idejom i bez ikakvog ulaganja grad može poboljšati.'

Knjiga 'Zagreb, javni prostor' (u izdanju Porfirogeneta) ne nudi, dakle, samo analizu aktualnog stanja, nego i mnoštvo ideja kako grad učiniti živahnijim i modernijim. Osim široj čitateljskoj publici, svakako ju treba preporučiti i nekom budućem gradonačelniku Zagreba, koji bi prvo trebao pročitati 'Zagreb, javni prostor', a tek onda delati.