'Linija ljepote', romančina britanskog pisca Alana Hollinghursta i po obimu i po kvaliteti, dosad je smatrana proznim vrhuncem tog autora. I to ne samo zbog Bookera koji je Hollinghurst dobio 2004. godine, nego i zahvaljujući oduševljenju kritičara i čitateljske publike, koja je 'Liniju ljepote' pretvorila u bestseler. BBC je uskoro po knjizi snimio i vrlo gledanu miniseriju, zaredali su se i prijevodi (u Hrvatskoj je za to zaslužan Profil), a Hollinghurst je postao paradigma suvremenog gej pisca koji uspješno spaja homoseksualne teme i širi društveni kontekst te tako naoko manjinsku tematiku pretvara u mainstream.

Hollinghurstu je trebalo sedam godina da napiše i objavi svoj sljedeći roman koji se na engleskom i američkom tržištu pojavio prije mjesec-dva i od tada je izazvao veliku pažnju javnosti. Mnoge je zapravo zanimalo hoće li 'The Stranger's Child' biti dostojan nasljednik 'Linije ljepote' te što je ovoga puta zamislio načitani Britanac istančanog stila, kojemu je ponajveći književni uzor Henry James.

Hollinghurstov kolega Hari Kunzru u kritici za Guardian piše sljedeće o 'The Stranger's Child': 'Kao istraživanje klasnih odnosa i povijesti, ovaj roman će neizbježno biti uspoređen s 'Na kraju dana' Kazua Ishigura i 'Okajanjem' Iana McEwana. Hollinghurst je najjači kada ističe nijanse ponašanja u društvu: Paul Bryant, stidljivi bankovni činovnik, toliko je zabrinut dojmom koji ostavlja na obitelj svog poslodavca da, kada ide kući nakon večere u njihovom društvu, na njegovom licu ostaju mala zatezanja mišića koja trebaju izraziti zadovoljstvo i ljubaznost.' Kunzru smatra da je Hollinghurstov roman 'duboko nostalgična knjiga' u kojoj 'moderni svijet ima malo pozitivnih kvaliteta'.

No 'Hollinghurstova iskrena konzervativnost je kontradiktoran impuls koji autora tjera i da u povijest upiše zatomljene narative prijateljstva i romanse među gejevima', piše Kunzru te zaključuje da je 'The Stranger's Child' ponajviše 'elegantan i eruditski roman'.'The Stranger's Child' započinje pred Prvi svjetski rat, opisom bliskog prijateljstva aristokratskog pjesnika Cecila Valancea, koji dolazi u goste svojem kolegi sa Cambridgea, Georgeu Sawleu. Tog vikenda Valance piše pjesmu koja na neki način postaje glavni lik romana, jer Hollinghurst prati njezin književni život kroz cijelo dvadeseto stoljeće, kao i sudbine dviju obitelji (Valance i Sawle) koje doživljavaju brojne lomove. Naslov romana je pak uzet iz pjesme viktorijanskog poete Lorda Tennysona

Hollinghurst je izrazito pohvalne kritike dobio i u Independentu, londonskom Timesu, konzervativnom Spectatoru i The Evening Standardu, dok je lošije prošao kod kritičara New Statesmana i Literary Reviewa. Prvi mu zamjera to što je 'roman pun mjesta samozadovoljnog pripovijedanja, koja tako guše prelijepe epizode'. New Statesman konstatira da 'The Stranger's Child' predstavlja Hollinghurstovu 'virtuoznost kao liričara i elegičara', što se u konačnici okreće protiv kvalitete cijelog romana. Jonathan Beckman u The Literary Reviewu je još oštriji, pa roman naziva 'oštećenim', 'punim lijenih zapleta' i 'nezainteresiranim za povijest'. Ponajviše mu smeta 'Hollinghurstova tendencija da dijaloge opterećuje zatupljujućim autorskim komentarima'.

S druge strane Atlantika ima mnogo manje zamjerki na 'The Stranger's Child'. New York Times piše da je Hollinghurstov roman 'predivno precizan', 'napisan iz udaljene perspektive trećeg lica, koja mu omogućava da uđe u razmišljanja svojih likova bez nametanja vlastite autorske panoramske vizije'. Kritičar i romanopisac Thomas Mallon u New York Timesu posebno ističe 'teksturu pisanja koja je konstantno na visokom nivou, iako se čini da se Hollinghurst ponekad svjesno uzdržava od svojih bravuroznih rečenica'. Ističe se i da u 'The Stranger's Child' nema toliko slikovitih opisa seksa kao u prijašnjim Britančevim romanima, što je razumljivo, jer se Hollinghurst bavi 'posljedicama diskrecije, a ne otvorenosti'.

New Yorker također hvali Hollinghursta kao 'jednog od rijetkih pisaca za kojeg se istinski može reći da prelijepo piše'. U vrlo dugoj i detaljnoj kritici Robina Wooda 'The Stranger's Child' stavlja se i iznad britanskog klasika Evelyna Vaugha, ali na kraju teksta kritičaru Jamesu Woodu ostaju mnoge dvojbe: 'Ovaj roman je frustrirajući, velik, a ponekad i vrlo mali – na trenutke se čini da će nadići prozaičnost vlastite tematike, da bi se na kraju u nju ušuškao.' Direktnije rečeno, 'The Stranger's Child' je 'previše napaljen na prošlost', konstatira James Wood, umjesto da bude 'napaljen na sadašnjost'.