Na invokativno pitanje iz podnaslova pisac ovih redaka može početi odgovarati veoma osobno; vršnjak je Keitha Richardsa i podjednako pamti doba o kojem je riječ u Keithovu Životu. I koliko god nam je život protjecao iz stotinu i jednog razloga različito, u dva ne samo ideološki disparatna svijeta, na veliko čudo, ima podudarnosti.

Primjerice, o nestašicama svega i svačega u drugome poraću on zapisuje da 'do 1954. nisam mogao kupiti vrećicu sa slatkišima, što puno govori o prevratima i promjenama koje su potrajale niz godina nakon rata. Punih je devet godina prošlo od svršetka rata do trenutka kada sam mogao otići u trgovinu, pod uvjetom da sam imao novca, i reći: 'Htio bih vrećicu ovih' jer dotad je bilo: 'Imaš li svoju knjižicu s kuponima?' Pamtim zvuk udaranja štambilja kojim su se poništavali kuponi.' Vaš prikazivač Keithove knjige pamti sasvim malo različito: nije bilo u nas knjižica nego su se na kartonu bušile točkice, kao znak da je pravo kupovine iskorišteno. I te točkice se nikad nisu trošile za slatkiše nego za sasvim nasušne potrebe. Kad sam prvi put bio poslan u trgovinu samo s novcem nisam bio siguran da će to proći i je li to uopće ispravno. Točkice i novac u dječjoj svijesti bile su, naime, potpuno neodvojivo sredstvo kupovanja.

Drugo podudaranje je onodobno slušanje Radio Luksemburga. Spominje Keith kako je baš na tom radijskom valu prvi put čuo Elvisa. Čuveni Heartbreak Hotel, pa onda Little Richarda, Fatsa Domina, Buddyja Hollyja i Eddija Cochrana. Radio Luksemburg bio je, kaže on, poznat po gubljenju signala. Inače, do dana današnjega mislio sam da se samo u nas loše čuo legendarni radio jer je daleko, jer su radio valovi prolazili kroz neke daleke oluje, a to da se morao slušati tako da se ne probudi roditelje to je očito bio sveeuropski tinejdžerski, generacijski problem. Sve to skupa mnogim će se suvremenicima učiniti čudnim jer tko već desetljećima sluša bilo što na srednjem valu, a na kojem se pedesetih i početkom šezdesetih potiho oglašavalo ono It's Reidio Luksemburg, jor steišn ov d stars.

Eto, na toj točci i prestaju, osim ona tri zagrebačka koncerta, bliska životna podudaranja Keitha Richardsa i Marija Bošnjaka. Daljnja su bila sve dalja i dalja. Ne znam, doduše, kako se on izjašnjavao u generacijskom opredjeljivanju između Beatlesa i Rolling Stonesa, ali ovaj autor nikad nije pristajao na isključujuće opredjeljivanje u tome odsudnome pitanju.

Čini se ni Keith jer na više mjesta u knjizi spominje Beatlese kao korektne kolege s kojima su čak dogovarali datume novih izdanja da si ne bi izravno konkurirali na tržištu. Već taj detalj govori o bitnoj kvaliteti ove knjige tj. piščevoj vrlini da u knjizi ništa bitno ne prešućuje. Richards tako bez ikakvih autocenzorskih zatajenja govori i o svome veoma složenom odnosu s Mickom Jaggerom, pa zapisuje tako: 'Uvijek smo se ‘klali’ oko žena (…) Naše borbe oko žena bile su kao nekakav rat između dva alfa mužjaka. Iskreno, i danas je tako.' Ali jednako nikad ne prešućuje i druge ni dobre ni loše strane u tom dvojcu stvarnih utemeljitelja, začinjavaca benda, ali i ostalih članova sastava. Ništa ne propušta taj zapisati ni o brojnim drugim slavnim osobama, i to ne samo iz svijeta rock‘n’rolla, koji su protutnjali kroz njegov život.

Sve je tu, od svijetlih dana stvaralaštva i slave do mraka droge, od marihuane, preko kokaina do heroina i tko zna čega sve ne, pa onda su tu zapisi o premnogim, strahotnim apstinencijskim krizama s totalnim rasapima ličnosti, pomračenjima svijesti i višekratnim malone odlascima s onu stranu života. Onu odakle ne bi mogao ispisati Život. A knjiga o kojoj je ovdje riječ, zapravo i nije klasična autobiografija. Više je to od životopisa, reklo bi se, pravi bildungsroman, inteligentna priča o odrastanju do starenja u kojoj autor nikad ne ostaje zarobljen u prvome licu jednine, jer on i kada ide, kako se kaže, perom pod kožu i tamo nalazi i druge junake, a posebice, antijunake i ne libi se tu ubosti ni sebe i svoje najbliže.

Svega toga radi mnogi su mitovi o najtrajnijoj rok instituciji svih vremena ili razobličeni ili su iz njegova pisanja izašli zgotovljeni jednom zauvijek. Zasigurno je riječ o najiskrenijim i najboljim memoarima u povijesti rocka, tvrdi se u izdavačkoj napomeni, a samo za otkrivanje što sočnijih detalja, izdavači Little, Brown and Co. navodno su Richardsu platili 7,3 milijuna dolara predujma. Nisu možda ni trebali, jer iz te knjige proizlazi da za sve što je u životu radio novac nikada nije bio osnovni motiv.

Njegova promišljena razglabanja o filozofiji bluesa, smislu glazbe uopće potpuno zanemaruju bilo kakvu zaradu. Dapače, na jednom mjestu izražava gorko nezadovoljstvo što su mu pojedine skladbe ispale - komercijalne. Ali, novac je znao trošiti, i to ne baš komercijalno. U pisanju knjige pomogao je novinar James Fox, ali Keith je takva jaka autorska ličnost da se u tekstu ne da osjetiti neka druga ruka. Pretpostaviti je zato da nije bio posrijedi klasični ghostwriter, već je uloga novinara vjerojatno bila ponajviše u tome da se rukopis uopće napiše i završi, barem ako je suditi po stvaralačkom procesu kakav je opisan pri skladanju glazbe i tekstova u zajednici s Mickom Jaggerom. Tu se također da uočiti kako na okosnicu slaže manje cjeline, kao na gitarističku melodijsku liniju rifove, u rukavcima priče o životu nalaze se pak mali zapažački eseji o svoj toj usputnoj rock skalameriji. Svako toliko u njegov tekst upisuju se izravno i mnogi važni epizodisti upleteni u živo, gusto tijelo teksta.

Mnogi njegovi životni suputnici izumiru na tom dugom putu žive glazbe i teške ovisnosti. On nekim čudom preživljava, ali godine takva života ostavljaju neizbrisive tragove na licu koje se danas doima pomalo mumijski uštavljeno, ali s vječno živim, užagrenim pogledom što se da uočiti i u netom na HTV-u emitiranu filmu Martina Scorsesea Vječni sjaj Rolling Stonesa. U tom dokumentarcu iz 2008. koji je parada snimateljskih umijeća, Keithov alter ego Mick Jagger svira gitaru u nekim numerama, a on pjeva, a što je nešto što si međusobno već desetljećima zamjeraju. Očito roditelji Stonesa preživljavaju u love i hate braku na putu prema dijamantnom jubileju. Živi bili pa vidjeli.

Knjiga Život u izdanju Profil Multimedije dobro je uređeno izdanje (urednik Stjepan Ravić) od čak šestotinjak granica, primjereno grafički oblikovano (Ivan Belinec) i u pristojnu prijevodu (Tomislav Belanović i Mirna Vilišić). U grafičkoj pripremi pak negdje se u prijelomu izgubilo slovo š, što prelamači, poslovični nečitači, nisu primijetili, tako da su podnaslovi u svih dvanaest poglavlja ispali štucavi. Šteta.