Odnos umjetnika i kritičara uvijek je bio napet, pa čak i kada je riječ o umjetnicima koji drže do kritike, kao i kada je riječ o kritičarima koji drže do umjetnosti. Naravno, potonjih je mnogo više, jer nije nikakva tajna da brojni umjetnici preziru, pa čak i otvoreno mrze kritičare, za koje nemaju previše epiteta. Najčešći među njima jest onaj o kritičarima kao nerealiziranim umjetnicima koji iskaljuju svoje frustracije na onima koji su u umjetnosti uspjeli, s time da neki umjetnici znaju zaboraviti da kreacija nekog djela ne jamči automatski i njegovu kvalitetu.

U svakom slučaju, napeto je između umjetnika i kritičara, a književnost tu nije nikakav izuzetak. To dokazuje i nova zbirka eseja američkog pisca Jonathana Lethema, autora cijenjenog romana 'Tvrđava samoće' (hrvatski prijevod objavila je Fraktura), u kojoj je jedan od tekstova posvećen književnom kritičaru The New Yorkera Jamesu Woodu. Lethem mu nikad nije oprostio, a očito ni zaboravio negativnu kritiku 'Tvrđave samoće', te je osam godina kasnije napisao svoj odgovor na tu književnu kritiku. Na početku Lethem priznaje da je odmah - nakon što je Wood objavio svoju kritiku u The New Yorkeru – kritičaru poslao dugo pismo u kojem mu je ispovjedio svoju povrijeđenost i prigovore, na što je Wood reagirao tek kratkom razglednicom.

To je, čini se, još više zaboljelo, pa se Lethem nakon dosta vremena, tijekom kojeg je napisao i objavio još dva romana, odlučio detaljno obračunati s Woodovim tekstom, raskomadavši ga u odlično napisanom eseju. Taj je tekst prvo objavljen u Los Angeles Times Book Reviewu, no sada je jedan od nosećih eseja Lethemove nove zbirke 'The Ecstasy of Influence'.

Ipak, treba istaknuti da Lethem u eseju i sam kaže da najvjerojatnije čini pogrešku obračunavajući se s Woodom, ali da ga njegova kritika muči već osam godina pa drugog izbora i nije bilo. Također, Lethem definitivno nije jedini od suvremenih autora čiji povrijeđeni ponos nema mira, no on se odlučio na pisanje eseja, dok se američka spisateljica Alice Hoffman može 'pohvaliti' time da je preko Twittera pozivala fanove da telefonski zlostavljaju kritičara Boston Globea. (Još je bizarniji slučaj i kod nas popularnog Alaina de Bottona, koji je jednom kritičaru na blogu ostavio poruku 'Mrzit ću te sve dok ne umrem'.)

'The Ecstasy of Influence' ipak sadrži još jedan esej koji daleko nadmašuje Lethemov obračun s Woodom, i po intelektualnoj važnosti i po tome što je odlično napisan. U pitanju je naslovni esej, koji je pisac objavio 2007. u časopisu Harper's Bazaar, s indikativnim naslovom 'Jedan plagijat'. Naime, Lethem je naumio dokazati koliko su utjecaji, citati, pa i krađa neizostavan dio književnosti, vodeći se valjda onom maksimom o talentu koji posuđuje i geniju koji krade. No osim što je složio snažnu argumentaciju, Lethem je postigao postmodernistički tour-de-force, sastavivši taj esej isključivo od citata drugih! Tijekom čitanja to se uopće ne može primijetiti, no stvar postaje jasna na kraju teksta, kada čitatelja dočekuje pregršt fusnota, u kojima Lethem detaljno obrazlaže koga je i kako citirao u sastavljanju svojeg eseja.

Osim spomenutih eseja, zbirka 'The Ecstasy of Influence' također sadrži Lethemove tekstove o američkom muzičaru i pjesniku Jimu Carrolu, legendarnom Jamesu Brownu, ljetnim izletima, a tu je i neizbježno analiziranje Phillipa K. Dicka, jednog od omiljenih pisaca Jonathana Lethema.