Zašto je tomu tako? Pa već i zbog toga što su cjeline tematski sukladne, a ipak nisu svi članci tako međusobno povezani da bi tvorili jednu jedincatu knjigu. Osim toga, koliko smo god navikli da su Mandićeve knjige obično sastavljene od već objavljenih članaka, navikli smo i na to da su uvijek tematski konzistentne, nisu, kako to zna biti u nekih novinskih autora, samo niz članaka koje povezuje samo knjigovežnica.

Naime, Mandić u svakoj od svojih mnogobrojnih knjiga ima neki čvrsto određen plot oko kojeg opliće samozadanu si temu. U ovoj double trouble čitanci krajevi su u sredini gdje se sreću biobibliografska bilješka, autorov P.S. uz 'Slobodu lajanja' i Kazalo imena djela 'Zauzeto, Hrvat'. I možda nije naodmet savjet da je počnete pročitavati od sredine.

Koliko god znali o Mandićevu spisateljskom djelu, mnogi će ipak biti iznenađeni brojem naslova, dijapazonom tema i ponekim nezaboravnim uspješnicama. Od prve knjige simptomatična naslova za cijeli Mandićev opus - 'Uz dlaku', Zagreb, 1970. - pa do ove/ovih o kojima je riječ prošlo je više od četiri desetljeća, a tu je oko 25 naslova od kojih su mnogi zacijelo ostali u kolektivnoj memoriji čitateljstva ovoga dijela svijeta, da tako kažemo, da ne bismo dvojili reći u Jugoslaviji ili u Hrvatskoj, da spomenem samo neke kao što su 'Policajci duha', 'Gola masa', 'U sjeni ocvale glazbe', 'Što hoće te žene', 'Zbogom dragi, Krleža', 'Hitna služba', 'Notes iz VUS-a', a posebno želim naglasiti dvije autobiografske knjige, 'Sebi pod kožu' i 'U zadnji čas', apsolutne vrhunce njegova spisateljskoga djela. Takvih do kocena samoogoljenih životopisa u korpusu hrvatske književnosti do njegovih, moglo bi se reći, nije bilo.

U 'Slobodi lajanja' riječ je o padu jugoslavenskoga jednopartijskog sustava i počecima hrvatske demokracije (1990-1993). Igor Mandić u tim tekstovima vivisekcijski analizira cjelokupan totalitarizam upozoravajući u svakoj prilici da se pojavljuje novo, jednoumlje nacionalističko. Posebice u rendgenski proničnu eseju 'Balkansko klatno', u kojem je riječ o postkomunističkoj 'borbi za bolju prošlost', pod devizom 'ostvarenja hiljadugodišnjega sna'. U tom ogledu sva je tma i tušta retorsko-invokacijskih pitanja kao npr. zašto su sve stranke za svoja ideološko-politička polazišta preuzele stavove prošlostoljetnih mislilaca i teoretičara, zašto se idealizira aristokratska, plemenitaška, čak feudalna prošlost; zašto se naivno falsificiraju i proturaju teze o arhaičnosti hrvatskoga naroda ('najstariji narod u Evropi') pa sve do pitanja zašto se favoriziraju – budući da se zakonski ne onemogućavaju i ne kažnjavaju - izrazi ksenofobije, rasizma, antisemitizma i, po svemu najpogubnijega, antisrpstva. Sva ta pitanja, na način na koji su postavljena, sadrže barem napola odgovor.

U drugom dijelu 'Zauzeto, Hrvat' objavljeni su njegovi tekstovi iz tjednika srpske nacionalne manjine Novosti, objavljivani 2009-10. Riječ je, dakako, opet o oštrom suprotstavljanju nacionalističkom jednoumlju i žestokim polemikama s najgorljivijim propovjednicima nacionalizma u Hrvata.

Oni koji malo dulje pamte sjetit će se da je otpor svakome jednoumlju Mandićeva životna konstanta. On je vjerojatno jedan od najslavnijih ili barem najpoznatijih autora u olim claribus mega Vjesnikovu SOUR-u, kako se u doba ocvaloga samoupravnoga državnoga socijalizma nazivala Vjesnikova kuća, a koja u svoj toj više nego li sedamdesetogodišnjoj povijesti zajamčeno nije imala još nekoga kao što je Igor Mandić.

On je doista prošao kao nitko: nekoć slavan i najpopularniji komentator prije kraha onoga što se, poprilično neoriginalno, naziva Hrvatsko proljeće, odjednom postaje persona non grata. Odjednom mu je znalo biti potpuno zabranjivano pisanje pa je onda ili pisao u srpskim listovima ili se pak bavio krimićima u redakciji Romani stripovi u istoj kući. Nota bene, početkom milenija, u demokratskoj i neovisnoj Hrvatskoj, a u doba koalicije na vlasti, rukovodstvo te iste, često zbunjene Vjesnikove kuće, postavlja ga ništa manje nego li za glavnoga urednika u očajničkom pokušaju da nekako spase već onda onemoćali dnevnik Vjesnik.

On je i na tom mjestu mnogo htio, mnogo započeo, ali, jednostavno, nije išlo, a Vjesnik ni danas još nije umro, a i ne zna se kada će. Pisac ovih redaka govorio je na promociji spomenutog 'Notesa' Igora Mandića iz VUS-a (2007) pa se prisjetio kako je u ono doba izlaženja VUS-a Mandiću često postavljano ono notorno pitanje kao tko to stoji iza njega. Nitko, dakako, nije stajao, osim njega samoga, a kako je to moguće stajati sâm iza sama sebe, to on najbolje zna, a u šali zna reći i da iza njega stoji samo njegova supruga Slavica s kojom je i napisao uspješnicu 'Bračna kuhinja'.

U 'Notesu' se tako tada po prvi put u nas u novinama moglo nešto suvislo pročitati o svakodnevici našoj nasušnoj. Bilo da je riječ o jiću i piću, seksu i feminizmu, potrošaštvu i medijima, televiziji tada u prvobitnome usponu, idolatriji estrade i navijačkih sportova, svega je tu bilo od kvasine do Bacha, ukratko od igle do lokomotive. Igor Mandić je, naime, novinski pisac koji je cijeli dosadašnji radni vijek stvarao tako da je naprosto reagirao na aktualnosti po principu da teme izabire što zanimljivije, što vruće, što opasnije, to bolje. A zar ima sada išta vruće i opasnije u Hrvatskoj od pisanja u listu srpske manjine protiv svekolikih hrvatskih nacionalista?

Ali, zna se, nije tema vrijedna njegove pažnje, ako ne ide uz dlaku. A moglo bi se i reći da je upravo tim načinom, zapravo, bio žurnalističko prapočelo malone svih danas čitanih kolumnista. On prvi uspostavlja poveznicu s hrvatskim prafeljtonistima ili arheokolumnistima Antunom Gustavom Matošem i Augustinom Tinom Ujevićem. Kao što Igor s izrazitim novinarskim nervom koji ne zaobilazi nijednu delikatnu temu nasljeđuje rečene velikane hrvatske pisane riječi, tako ni današnji mediteranski krug kolumnom, a koji sačinjavaju Jurica Pavičić, Ante Tomić, Zlatko Gall, Milan Ivkošić, Boris Dežulović, Viktor Ivančić pa do mediteraniziranoga Renata Baretića, svi oni, zapravo, nasljeđuju njega (a osim njega svakako valja spomenuti kao uzora i njegova prijatelja i kuma, prerano preminula, Veselka Tenžeru).

Eto, tako ti Igorovi namjesnici na djelu - sada bi bila treća generacija pisaca književnosti na brzu ruku, kako netko reče za tu vrstu novinarstva, a među njima je i danas kolumnista na temu televizije, masovnih medija uopće, fenomena svakidašnjice, kulinarstva itd., a sve su to teme kojih prije Mandića u našem novinstvu jednostavno kao da nije bilo. Stoga je logično da je objavio i tolike knjige iz svih tih rečenih područja, svakako i više od 25 zbog nekih ponovljenih izdanja – cijelu jednu biblioteku u pohvalu kritičkome razumu.

Dakle, kritičnost i polemičnost glavne su osobine Mandićeva pisalačkoga, a i životnoga stila. Jer njegova je rečenica prepoznatljiva ponajprije po silnoj energiji koja u njoj pulsira, po intonacijskoj polemičnosti koja vuče dalje kroz teksturu bez obzira usuglašuje li se čitatelj s njim ili ne - sve se to čita sa zanimanjem jer Igor je Mandić uvijek beskompromisan, žestok i maštovit, onaj koji nemilice šiba po ljudskim glupostima svake vrste.

A u double trouble knjizi o kojoj je ovdje riječ Mandić je još jednom stao na megdan. Sam protiv buljuka instant univerzalnih podobnika i povampirenih naci likova.