Nedavno je anketa pokazala da čak 21 posto Nijemaca mlađih od 30 godina nikad nije čulo za Auschwitz! Da je riječ o nekoj drugoj državi, to bi se moglo pripisati lošem obrazovanju ili nastavnim programima koji ne posvećuju dovoljno prostora užasima Drugog svjetskog rata, no u Njemačkoj se o svemu vrlo detaljno uči djecu.

Vjerojatnije je kako su ona sama kriva za to, jer Auschwitz jednostavno nije ni približno zanimljiv kao iPhone i Facebook (doduše, možda je vrijeme da Auschwitz konačno otvori svoj profil na toj društvenoj mreži!), pa je učenje o njemu jedna od onih stvari koje, kako su to govorile starije generacije, uđu na jedno uho, a izađu na drugo.

S druge strane, Adolf Hitler ne treba biti zabrinut za svoju popularnost. Prisutan je svugdje i svakako, što potvrđuje i knjiga koja je proteklih tjedana prilično čitana u Njemačkoj – 'Soviel Hitler war selten' (u prijevodu: Toliko Hitlera nikad nije bilo).

Riječ je o zanimljivom publicističkom djelu koje je napisao mladi novinar Daniel Erk (rođen 1980), a u kojem tematizira suvremene opsesije Hitlerom. A njih, nema sumnje, itekako ima.

Erk je toga postao svjestan još prije nekoliko godina, kada je za ultraljevičarski dnevnik Die Tageszeitung (Taz) počeo pisati – blog o Hitleru. Takozvani Hitlerblog je zapravo višegodišnji detaljan pregled spominjanja i pojavljivanja Adolfa Hitlera u svjetskim medijima, umjetničkim djelima raznih vrsta, pa i u marketinškim kampanjama, na internetu, ma svugdje.

U razgovoru za tportal Erk je ovako objasnio početak svoje istraživačke avanture u svijet svega hitlerovskog: 'Moj interes za Treći Reich temelji se na više razloga. U mojoj obitelji je uvijek postojao interes za povijest, no tu je bila i moja opsesija njemačkim satiričkim časopisom Titanic, u kojem se gajila posebna vrsta humora. Onda sam tijekom faksa, 2005. godine, napisao veliki rad na temu Hitlera i humora, zbog čega sam morao detaljno istražiti povijest Trećeg Reicha. Tada sam otkrio da postoji i more viceva o Hitleru. Iz svega toga je nekako nastao blog.'

U međuvremenu je Erk za svoj blog dobio i neke medijske nagrade, a iz njega je nastala i knjiga 'Soviel Hitler war selten', koja se početkom ove godine pojavila na policama njemačkih knjižara.

Glavna Erkova teza jest kako je Hitler danas postao marketinški brend, o kojem svi znaju i na kojem mnogi profitiraju. Zato se nameće pitanje je li svjestan paradoksa kako svojom knjigom protiv toga jaše na istom valu. 'Da, jasno mi je da profitiram od Hitler-efekta. U javnosti ne važi samo 'sex sells', nego važi i da Hitler pospješuje prodaju. Ipak, pozitivne reakcije medija na moju knjigu govore o tome da sam uspio pronaći novi kut gledanja: meni nije toliko važan Hitler kao osoba, pa ni Treći Reich, nego kako se danas odnosimo prema svemu tome, njihovim simbolima i zločinima.'

Dakle, koje su onda razlike u tome kako se danas u javnosti, umjetnosti i medijima predstavlja Hitlera, u odnosu na nekoliko desetljeća prije? 'Najveća razlika je baš ta vremenska distanca, koja omogućava veću slobodu. Jako je malo svjedoka tog vremena, bili žrtve ili počinitelji, što cijelu temu čini apstraktnijom. Kako se ljudi odnose prema Hitleru, uvijek je i pitanje duha vremena te političkog stava. Hitler kojeg se spominje u javnosti, a naročito Hitler u kulturi, nemaju velike veze s povijesnom osobom te su većinom loše karikature. Hitler je postao apsurdna i apsolutnim zlom ispunjena figura, koja sprečava sagledavanje situacije: zločini nacista nikad ne bi bili mogući bez podrške mnogo ljudi.'

Uostalom, Adolf Hitler je, osim marketinškog brenda, postao za neke i seks-simbol, objašnjava Daniel Erk: 'Ima ljudi koji se jednostavno pale na Hitlera! To nije novi fenomen i ne treba tu seksualnu fascinaciju odmah smatrati izrazom nacizma. Još osamdesetih godina prošlog stoljeća je publicist Henryk M. Broder pisao da Hitler ljude uzbuđuje, da im se od njega znoje dlanovi, a oči pune žudnjom, sve to je povezano s time što Hitler nosi i određenu dozu zabave. Ne smijemo zaboraviti da to nije slučajno, jer je nacistička propaganda Hitlera predstavljala kao pop-zvijezdu.'

Iako može zvučati morbidno, ne može se poreći da Erk ima poantu, naročito kad se čovjek prisjeti histeričnih reakcija djevojaka na Beatlese na početku njihove karijere, prije njih se razum gubio i kosa čupala pred pojavom Adolfa Hitlera, o čemu svjedoče i brojna erotska pisma Njemica iz nacističkog perioda, koje su se svojem führeru javljale pune erotske žudnje.

No to je tek vrh ledenog brijega kada je riječ o našoj vječnoj fascinaciji Hitlerom. Samo jedan primjer toga je danas već slavna scena iz filma 'Der Untergang' u kojoj Bruno Ganz u ulozi nacističkog diktatora vrišti na svoje generale. Danas je na Youtubeu prilično teško naći originalnu scenu, ali zato su tu stotine, pa i tisuće prepravljenih verzija, u kojima se Hitler nervira oko gay braka ili smrti Michaela Jacksona. Još zabavnije, često se rade verzije u kojima Hitler postaje neka aktualna javna osoba ili političar, pa imamo i domaću verziju u kojoj je Führera zamijenio Ivo Sanader – iznerviran hapšenjima, zabrinut zbog reakcija Barrosa i Europske komisije i razočaran nesposobnošću Hloverke da dirigira HDZ-ovskom propagandom na HTV-u.

Za Daniela Erka nema sumnje da je Hitler odavno postao brend, marketinško oružje koje se može koristiti u razne svrhe. Tome je doprinijela i vizualna upečatljivost nacističkog diktatora, ističe Erk: 'Šiške, brčići i svastika su lako prepoznatljivi simboli, koji i danas zastrašujuće dobro funkcioniraju! Hitlera se može nacrtati u pet-šest poteza olovke – probajte je li to moguće s Titom, Mussolinijem ili Churchillom.'

Iako se Erkova knjiga s jedne strane može čitati kao detaljno istražen pregled ukazanja Hitlera u suvremenoj kulturi, ne treba smetnuti s uma njen podnaslov, koji kaže sljedeće: 'Banaliziranje zla ili zašto je nemoguće uništiti čovjeka s malim brkovima'. Autor, dakle, istovremeno upozorava da se kroz popkulturno prostituiranje Hitlera doprinosi zaboravu njegovih djela, osim nekakve maglovite ideje da su bila loša.

Rezultat postmodernog odnosa prema Hitleru i stav 'anything goes' oprimjeruju se i nekim bizarnim kombinacijama, čega ima više nego dovoljno primjera. Jedan od njih bi bio tajlandski indie bend Slur, koji ima pjesmu jednostavno naslovljenu 'Hitler' te prateći spot u kojem četvorica članova benda skakuću u nacističkim uniformama, s lažnim brčićima i dižu desnicu u nacistički pozdrav taman prije refrena. Pritom se na početku spota upozorava da 'ne žele nikoga uvrijediti'. Za Daniela Erka to je 'klasičan slučaj hipsteraja u kombinaciji s neznanjem i namjernom provokacijom, s konačnim ciljem maksimiziranja čudnosti'.

Zato Erk ističe da postoje pravi i krivi načini bavljenja Hitlerom: 'Uznemiruje me što se mnogo priča o Hitleru i Trećem Reichu, ali malo o pravoj povijesti. Kroz veliku masu niskokvalitetnih stvari povezanih s Hitlerom nastaje, pribojavam se, određeni zamor za ozbiljno bavljenje tom temom. Mnogi, i to ne samo u Njemačkoj, žive u uvjerenju kako znaju sve o Hitleru te da su naučili najvažnije lekcije, a zapravo imaju tek glavu punu površnih klišeja.'