Pisanje ponekad može biti terapija, svojevrsno prorađivanje osobne traume pisca, njegovo oslobađanje, olakšavanje, način spoznavanja sebe... Pisanje koje se otvoreno etiketira kao terapijsko rezultira često bljutavom, bezvrijednom paraliteraturom, emotivno kičerskim self helpom, sentimentalnim ili autističnim ispovijestima, ali ponekad i dobrom književnosti.

No svako je pisanje na neki način oslobađajuće za autora, pa može imati i 'terapijski učinak', pri čemu, naravno, pojam 'terapijski' treba shvatiti puno šire i subverzivnije nego što je to slučaj u uskom psihologijskom/psihijatrijskom kontekstu. Jednostavno, pisanje kojim se i sebi i drugima želi objasniti svijet – a to jest oslobođenje, i ono ne mora biti potaknuto željom da neku stvarnu traumu zaliječimo, sebe normaliziramo i prilagodimo okolini.

Kako god bilo, za nas koji čitamo nisu presudni motivi nastanka djela, niti predpovijest knjige i autorova ili autoričina početna intencija. U konačnici postoji samo tekst i njegov kontekst primanja, magija riječi i barthesovski užitak čitanja.

Američki pisac David Vann, autor 'Legende o samoubojstvu', u svojim intervjuima otvoreno govori o pisanju kao terapiji i načinu prevladavanja vlastite obiteljske traume.

Njegova je proza doista u velikoj mjeri autobiografska, pri čemu on ne podliježe 'tiraniji ispovijedanja' kao dominantnom iskazu suvremenosti i spektakularizaciji vlastite privatnosti, te uspijeva vlastito iskustvo transponirati u solidnu književnost. Pri tome, kako sam kaže, nastoji dotaknuti i jezikom naznačiti nesvjesno, nagonsko, zatomljeno, pa često piše brzo, bez osvrtanja unatrag na napisane stranice. Ta metoda ipak nije provedena radikalno, pa su ove proze oblikovane kao kompozicijski uredne cjeline, dok se na njihovoj mikrorazini mjestimično opaža neuglađenost prve ruke, koja za njega ima taj dodatni smisao.

'Legenda o samoubojstvu' je zbirka priča, s jednom velikom središnjom novelom ili pak kraćim romanom, a sve one tematiziraju temeljnu autorovu traumu – gubitak oca. Naime, kada je Vann imao 13 godina njegov se otac ubio, pucajući si u glavu puškom nakon telefonskog razgovora s tadašnjom ženom. Nekoliko tjedana prije toga događaja pitao je Vanna želi li provesti s njime godinu dana u kućici na jezeru u divljini Aljaske, što je on odbio. Taj stvarni događaj pisac prepričava u većini intervjua u povodu objavljivanja ove knjige, čime sam podcrtava autobiografičnost svoje proze i trasira njezinu interpretaciju; bez sumnje, taj je događaj sasvim odredio autora (kao i još nekoliko samoubojstava i jedno ubojstvo u njegovoj užoj obitelji), ali, iznova, za književnost to utemeljenje priča u stvarnosti nema određujuće značenje.

Fikcijski kontrapunkt stvarnosti

Središnja, najupečatljivija priča, mini-roman 'Otok Sukkwan' pripovijeda o tome što je moglo biti da je Vann prihvatio očevu ponudu i otišao s njime živjeti u osamu, uronjen u surovu prirodu Aljaske, bez doticaja s drugim ljudima, vršnjacima, obitelji, školom. Vannovo prorađivanje vlastite traume pomoću književnosti sastoji se tu, između ostaloga, i u zamjeni uloga oca i sina, onoga koji odlazi i onoga koji ostaje, u obratu, fikcijskom kontrapunktu stvarnome životu.

Taj je obrat, očito, znak pobune i razrješavanja vlastite piščeve krivnje, a on se u knjizi pokazuje i kao okidač začudnosti, jer nakon njega dotada sumorna priča usporenoga ritma, u kojoj se naslućivao loš završetak, naglo skreće i vodi u neočekivanom, jednako sumornome smjeru. Odmicanje od očekivanih narativnih klišeja: formule po kojoj je smrt lika klimaks priče, te od etički korektnog završetka, po svoj su prilici utjecali na to da Vann preko deset godina nije mogao naći izdavača za svoju knjigu – navodno, bila je svima suviše depresivna. Ipak, nakon njezina objavljivanja uslijedilo je nekoliko međunarodnih nagrada i mnogo prijevoda, kritički panegirici u utjecajnim novinama (neki previše euforični u navijanju da je riječ o remek-djelu i novom američkom klasiku), a Vann je nastavio karijeru pisca objavivši nekoliko romana i memoare.

Egzotika pejsaža i realitet priče

U 'Legendi o samoubojstvu' Vann nije literarni eksperimentator, ne bavi se mnogo komponiranjem, strukturom, perspektivama, narativnim začkoljicama, nego pušta priču od sebe u manje-više linearnom tijeku. Literarna vrijednost njegovih priča najviše se sastoji u odličnom ocrtavanju atmosfere i efektnom fokusiranju na detalj (poput slike života u akvariju u priči Ihtiologija); pa onda i u finom, u književnom smislu starinskome paralelizmu između osobitosti pejsaža i proživljavanja likova, aljaskih pustara i sinovljeve usamljenosti i očeve neuravnoteženosti.

Psihološko portretiranje odvija se pomoću izvanjskoga, a složeni odnosi likova i razvoj tih odnosa kroz priču naznačuju se minimalističkim gestama ili dijalozima na teme ulova ribe, pripremanja zimnice, golog preživljavanja. Pisac ne vodi velike unutarnje monologe svojih likova, niti raspreda o njihovim razočarenjima, željama, osamljenostima, nego samo naznačuje put i čitatelje navodi pomoću svjesnih i nesvjesnih jezičnih signala. On zna da je šutnja, ono čehovljevski neizgovoreno u priči, često u književnosti upečatljivije od analitičkoga psihološkog brbljanja.

U poetizaciji smrti, naturalističkom prikazu tijela i opsesiji pustim pejsažima opaža se tu utjecaj Cormaca McCarthyja i drugih velikih američkih pripovjedača. Motiv mrtvoga, iskasapljenog tijela posebno je upečatljiv u središnjoj velikoj priči u kojoj se upravo tabu tijela i norma završetka priče sa smrću 'junaka' zapravo razbijaju minucioznim i mučno detaljnim pripovijedanjem o prenošenju trupla od divljina Aljaske do mjesta ukopa.

Upečatljivost Vannova proza duguje još jednoj vanknjiškoj osobitosti – egzotičnosti mjesta radnje. Naime, iz zapadne, a to znači zapadnocentrične/eurocentrične perspektive slabo naseljeni i surovi (i američki i europski) Sjever je još i danas literarno nedovoljno iskorištena lokacija. Iako sam Vann ne ide svjesno na samoegzotizaciju i ne podilazi stereotipizaciji prostora, nema sumnje da su se njegove priče dobro uklopile u maglovite, opće predodžbe o Sjeveru kao dalekom, tajanstvenom mjestu stišanih emocija i otuđenosti.

Također, on prikazuje američki Sjever sasvim drukčije nego što su to činili npr. scenaristi mainstream proizvoda 'Život na sjeveru' idealizirajući život maloga mjesta udaljenog od tzv. civilizacijskog središta, pa u ovim pričama ništa nije tako zabavno otkačeno i prožeto sentimentalizmom kao u toj seriji. Ovo je muški svijet usamljenosti i borbe za preživljavanje, ribolova, brodova i putovanja bez velikoga cilja; svijet u kojem se ne pokazuju bliskosti i u kojem vlada neka vanvremenska, "riblja" mučaljivost u odnosima očeva i sinova. Egzotičnost Sjevera iskazuje se zapravo najviše u podneblju (klimi, prirodi, divljini...), dok su obiteljski i međuljudski odnosi bolno slični onima na našem, glasnome, ali emotivno često jednako zakočenome Jugu.

David Vann: Legenda o samoubojstvu, prev. Marko Kovačić, OceanMore, Zagreb, 2012.