U svome novom romanu 'Sunset Park' Auster dublje zalazi u unutrašnjost takve 'nevidljive Amerike', u 'srce tame' neoliberalnog poretka, prikazujući zemlju u recesiji i općoj osiromašenosti, poharanu raznim ekonomskim, bankovnim i državnim politikama; zemlju u rasapu zbog nezaposlenosti, ovrha, ali i ogorčenosti ljudi; Ameriku novog vremena kakva u oficijelnim diskursima politike, medija, pa i dijela književnosti, još nije jasno reprezentirana.

Napuštene kuće na Floridi i kuća u Sunset Parku u ovome romanu svojevrsne su metafore osiromašenoga i kaotičnoga 'nevidljivog' američkog društva – to su kuće iz kojih su se iselili stari stanari jer nisu više mogli otplaćivati rate kredita, kuće pod ovrhom, nabrzinu napuštene. To su i prazne kuće u koje se mogu useliti neki novi stanari, gnjevni skvoteri poput ovih što ulaze u kuću u Sunset Parku ne mareći za državnu birokraciju, banke, vlasništva, zakone... i vjerujući u otpor i mogućnost pravednijeg društva i omjera snaga. Ali i ti ljudi, pokazuje roman, neće ostati u takvim kućama, jer je moć 'starog poretka' još prevelika.

Panoramski kadar postrecesijske Amerike

I prethodni roman 'Nevidljivo' i najnoviji 'Sunset Park' (oba prevedena na hrvatski) tako ocrtavaju suvremeni društveni kontekst Amerike, nove borbe moći i nove naznake građanskog otpora, ali, naravno, obrađeno na izvanredan i književno autentičan način, kako to već radi Paul Auster, zasigurno jedan od najboljih pripovjedača današnje Amerike. To literarno moćno skeniranje američke društvene panorame s njezinim psihosocijalnim anomalijama razlogom su zašto se ovaj roman u američkoj kritici, i ranije umnogome naklonjenoj Austeru, naziva 'literarnom prekretnicom' i prvim 'postrecesijskim romanom'.

Za razliku od 'Nevidljivoga' koji je imao nekoliko slabih mjesta u pripovijedanju i čiji siže u cjelini nije ostavljao očaravajući dojam – premda je, jasno, svaka, pa i nešto slabija Austerova knjiga superiorna većini razvikane postmodernističke proze – 'Sunset Park' je na više razina vrlo uspio roman. Naime, današnja 'nevidljiva' Amerika izranja postepeno kroz samo pripovijedanje, pa u romanu nema praznog esejističkoga hoda ili loše nakalemljenih opisa i tumačenja prostorno-vremenskog specifikuma.

Slika društva gradi se tokom priče, a raznovrsni markeri društvenoga trenutka posijani su po cijelome romanu. Također, autorov angažman nigdje ne prelazi okvire dobre književnosti, a ton pripovijedanja je i kritičan, ali i melankoličan, emotivan, pa i namjerno sentimentalan, kako bi se postiglo kontrastiranje s krajem romana. Kompozicija je dinamična, mijenjaju se očišta i fokusi prelaze s jednoga na drugi lik, bez nespretnosti, u finim i logičkim rezovima. Rezultat je roman skrojen gotovo po žanrovskom idealu, po kojem se u pojedinačnome: likovima, odnosima, događajima, jedinstvenoj priči itd. jasno reflektira odabrani kronotop.

Likovi suvremene odiseje

Roman počinje glavnim likom Milesom Hellerom koji radi na pražnjenju i čišćenju kuća što su ih obitelji morale napustiti u nemogućnosti otplate kredita bankama. Taj novi i 'nevidljivi' posao kramarenja, nastao u recesiji, Milesu je jedan u nizu poslova koje je radio nakon bijega od obitelji i sređene egzistencije, od prošlosti i nesretnoga događaja, smrti brata. Sedam godina traje Milesova odiseja i eskapističko zatomljenje sebe, sve dok ne upozna Pilar, gimnazijalku porijeklom s Kube.

S njome živi kratko vrijeme, a nakon što biva prisiljen napustiti Pilar na nekoliko mjeseci, sve do njezine punoljetnosti, s Floride se vraća u rodni New York. Ali ne i u roditeljski dom, nego u napuštenu kuću u Sunset Parku koju su naselili njegov prijatelj Bing Nathan i dvije djevojke. Nakon godina bijega i nejavljanja Miles kontaktira s ocem, vlasnikom ugledne, nekomercijalne izdavačke kuće, i majkom, poznatom glumicom; on izlazi iz svoje 'nevidljivosti', otkriva događaje iz prošlosti, a taman kada se mozaik priče posloži tako da se nazire 'sretan kraj', slijedi obrat. Nastupa država, zakon i birokracija, i u zajednicu sa Sunset Parka dolazi policija. Istina, Telemah i Odisej, duhovito aludira Auster na kraju, iznova se susreću i povezuju (za razliku od Homera ovdje sin luta, a otac čeka), ali jedan događaj navješćuje neizvjesnost budućnosti.

No ono najbolje čime Auster osvaja i što se ne naslućuje iz ovako ogoljeno prepričane fabule romana krije se u nizu narativnih trikova i snazi imaginacije ovoga pripovjedača-mađioničara. Najprije, svi su likovi u knjizi: Miles, otac Morris, majka, Bing, djevojke Alice i Ellen, izvanredno karakterizirani kao samosvojni junaci/kinje; svatko ima svoju biografiju, osobnost i mjesto u priči, ali i svoju samostalnu priču unutar te priče, što odlikuje manire američke metafikcije koju Auster iz romana u roman na različite načine i u različitim intenzitetima podržava. Oni nisu tek marionete s ograničenim funkcijama u romanu i ne postoje samo unutar odnosa s glavnim junakom, već su kompleksni, literarno prokrvljeni likovi. Austerova je lakoća zamišljanja i oblikovanja osobnosti prilično impresivna i podsjeća me na lakoću Orhana Pamuka, kod kojega bi također brojni sporedni likovi mogli preuzeti glavnu narativnu trasu u romanima; pa čak i na upečatljivost karakterizacije kod Shakespearea, zbog koje su razni njegovi 'Rosencrantzi' i 'Guildensterni' mogli postati nositelji zasebnih priča u tuđim reinterpretacijama.

Skvotersko i umjetničko autsajderstvo

Roman uspostavlja i mnogo intertekstualnih veza, pa se npr. u Milesovu fotografiranju običnih predmeta u napuštenim kućama Floride prisjećamo drugog Austerova melankoličnog albuma fotografija jednog jedinoga kadra, ugla njujorške ulice, iz filma 'Dim'. U atmosferi Sunset Parka i obližnjega groblja osjećaju se tragovi Staklenoga grada i fantazmagorične urbanosti, a odnos Milesa i Pilar mnogo duguje Nabokovljevoj 'Loliti', i to ne samo zbog tematiziranja razlike u godinama među ljubavnicima, nego i zbog drugih suptilnih jezičnih povezivanja.

Tu su i brojni usputni motivi koji naznačuju nove značenjske pravce i nove interpretacijske potencijale, poput bejzbola i umetnutih priča o vrtoglavim karijerama igrača i njihovim smrtima ili nesrećama, upečatljive i sentimentalne refleksije o uspjesima i gubicima; ili minijatura o grobljima s dokumentarističkim popisom imena umrlih; ili pak refleksije o američkome filmu. Svi su ti dodaci važni sastojci romana i dotiču se na neki način literariziranja tema vidljivosti i nestajanja, tragova, iščezavanja i nedovršivih potraga, a u mnogima se opaža stari austerovski impuls prema tajanstvenome i laviranje između realnoga i mogućega u romanima. Postrecesijska Amerika tu krvari na mnogo mjesta, između ostaloga, pokazuje to i pasaž o izdavačkoj kući Milesova oca i današnjoj marginalizaciji književnosti, ali i nekom novom mogućem umjetničkom, kao i skvoterskom (sretnom?) autsajderstvu iz svijeta profita.

'Sunset Park', po mome sudu, spada među nekoliko najboljih Austerovih romana; njegova je kvaliteta u uravnoteženosti pojedinačnoga i općega te mogućega svijeta književnih likova i stvarnoga svijeta koji je poticaj za gradnju fikcionalne kulise. Nije tu riječ o savršenstvu forme ili jezika, jer i ovaj roman ima manjih padova, npr. u brzinskom prepričavanju Milesova 'otvaranja' prema roditeljima, dok je sam jezik naizgled 'običan' i 'tečan', bez eskapada i mikrospecifičnosti. Ali je itekako riječ o velikoj književnoj kreativnosti i imaginaciji te o triku-zavođenju čitatelja promišljenom i omamljujućom lakoćom s kojom on pripovijeda i u složenu romanesknu teksturu ozbiljuje priče o 'nevidljivoj suvremenosti'.

Paul Auster: Sunset Park, prev. Mia Pervan, Profil, Zagreb, 2012.