Arhivska dokumentacija otkriva da je John Steinbeck, koji je pobijedio Roberta Gravesa i Lawrenca Durrella koji su ušli u uži izbor za Nobelovu nagradu iz književnosti 1962, u konačnici bio 'kompromisan izbor'
Velikan američke literature John Steinbeck pobijedio je britanske autore Roberta Gravesa i Lawrenca Durrela, te je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1962., ali navodno nije bio popularan izbor.
Švedska akademija tajila je gotovo 50 godina sve informacije vezane za autore nominirane za Nobela, te je lista nominiranih davne 1962. objavljena tek jučer. Imena 66 autora nalazila su se na popisu, a sastavljena je i kratki popis finalista među kojima su bili Steinbeck, Graves, Durrell, francuski dramatičar Jean Anouilh i danska autorica Karen Blixen
Iako su izbornici hvalili Steinbecka zbog njegovog 'realističnog i imaginativnog pisanja, u kojem kombinira blagonakloni humor i oštru društvenu kritiku', kad je proglašena njegova pobjeda, zaključili su da je odabran kao 'najbolji iz loše grupe'.
Sudeći po tekstu švedskog novinara Kaja Schuelera, objavljenom u dnevnim novinama Svenska Dagbladet, član tadašnjeg odbora Henry Olsson zaključio je da 'ne postoje očiti kandidati za Nobelovu nagradu i da su se ostali izbornici našli u neugodnoj poziciji'.
Schueler u nastavku objašnjava da je Graves bio odbijen zato što je bio percipiran prvenstveno kao pjesnik, unatoč činjenici da je napisao nekoliko ozbiljnih povijesnih romana. Olsson je oklijevao u odabiru anglosaksonskog pjesnika prije smrti Ezre Pounda, vjerujući da ostali nisu dorasli njegovom pjesničkom umijeću, a Pounda je naknadno odbacio zbog njegovih političkih stavova.
Karen Blixen, autorica memoara 'Moja Afrika', preminula je prije same dodjele nagrada, a za Durrella je odlučeno da mu se ne daje prednost te godine jer članovi Akademije nisu smatrali da je njegov opus 'Aleksandrijski kvartet' dovoljan, već su odlučili pratiti njegov rad u budućnosti. Durrell je bio kandidat i 1961. godine kad je otpisan zbog 'sumnjivog naknadnog okusa koji ostavlja čitanje njegovih romana, prvenstveno zbog opsesivne preokupacije erotskim komplikacijama'.
Nije jasno zašto je te godine zanemaren Anouilh, ali francuski pjesnik Saint-John Perse dobio je Nobela 1960, pa je švedski novinar zaključio da je Francuska bila dovoljno zastupljena te da je već razmatran kao ozbiljni kandidat filozof Jean-Paul Sartre, koji je Nobela dobio nekoliko godina kasnije, 1964.
Stoga je, načelom eliminacije, ostao samo Steinbeck. Prethodno je nominiran čak osam puta, ali njegova najbolja djela bila su daleko iza njega: 'O miševima i ljudima' objavljen je 1937, 'Crveni poni' 1945, 'Plodovi gnjeva' 1939, 'Biser' 1947, a 'Istočno od raja' 1952.
Akademijin stalni tajnik Anders Österling vjerovao je da izlazak njegovog novog romana 'Zima našeg nezadovoljstva' 1961. 'pokazuje da, nakon usporavanja u zadnjih nekoliko godina, Steinbeck opet zauzima poziciju društveno relevantnog pripovjedača i autentičnog realističnog spisatelja podjednake snage kao što su bili njegovi prethodnici Sinclair Lewis i Ernest Hemingway'.
Konačni izbor dočekale su oštre kritike, te je u tadašnjim medijima proglašen jednom od najvećih akademijinih pogrešaka. I sam Steinbeck, upitan je li zaslužio nagradu, odgovorio je: 'Iskreno, ne.'
Njegova pobjeda uslijedila je nakon još jedne kontroverzne dodjele, godine 1961, kad je Ivo Andrić pobijedio J. R. R. Tolkiena, koji je otpisan zato što 'Gospodar prstenova' 'ni u kojem pogledu nije zadovoljio kriterije pripovijedanja koji inače krase kvalitetnu literaturu', stajalo je u objašnjenju.
