Osim naslova o kojem je ovdje riječ, izašla joj je i zbirka priča 'Božićna potraga'. Knjiga pak naslova u stilu e-adrese podnaslovljena je kao 'Eseji iz hrvatske književnosti', što je precizno određuje, ali pritom treba naglasiti da su posrijedi ogledi koje više karakterizira literarno-umjetnička nego li znanstveno-spoznajna stilska komponenta.

Sâm naslov koji se doima kao uspjela dosjetka pa time i atraktivna pritom je i precizna uputnica, etiketa koja kratko i jasno otkriva o čemu je riječ u ponuđenoj umjetnini riječi. Znak @, koji se hrvatski prevodi i kao 'pri', upućuje nakon prve dvije riječi, prije znaka, iz spektra psiho kategorija na povijest, dakako, hrvatsku. A to i jest glavni predmet sveučilišne profesorice na katedri za noviju hrvatsku književnost Julijane Matanović, ali koja se ovdje angažira ponajprije i ponajviše kao književnica koja piše o piscima i njihovim djelima. I njenu se knjigu onda tako i čita, kao literaturu o literaturi, kao njenu književnost pri književnosti drugih književnika.

U predmetnoj knjizi Julijana Matanović intertekstualno se povezuje s omiljenim autorima, odreda zakačenim za povijest, a riječ je o sljedećim piscima: Julian Barnes, Antun Šoljan, Nedjeljko Fabrio, Miljenko Jergović i Semezdin Mehmedinović, Jasmin Imamović, Stjepo Martinović i, kako ona kaže, u pogovoru umjesto isprike, priča je tu i o romanu 'Toranj' Ivana Kušana. I zapravo taj tekst je i umjesto nekrologa, jer fusnota u tom zadnjem poglavlju otkriva da je doznala da je Kušan umro upravo kada je trebala poslati gotov rukopis.

A upravo na njegovu primjeru razradila je ili literarnom prozom izrazila čemu može poslužiti intertekstualnost, i to na primjeru klasičnoga djela Ivana Kušana 'Toranj'. Godine 1970., kada je 'Toranj' izašao bilo je to djelo u kojem je ironija i satira bila bitna i tada nova odlika Kušanova već poznata stila. To je godina prije hrvatske 1971., doba odsudnoga previranja u kojem Hrvatska politički nastrada, doba je to koje je mnogo kasnije, a teško da netko zna zapravo zašto, osim poznate hrvatske sklonosti da nazivnu metaforiku iz bijeloga svijeta brzo prevedemo na hrvatske prilike i neprilike, okršteno nikako drukčije doli hrvatskim proljećem. Dakle, u to doba Kušanov junak ili antijunak općinski blagajnik Mišo S., pripovijeda o gradnji besmislenoga tornja negdje u ravnoj Panoniji i općem apsurdu u kojem se nakrivljeni toranj proglašava prvim planskim krivim tornjem u svijetu.

I onda taj roman s vremenom postane djelo klasika, a Julijana Matanović na primjeru Ivana Kušana i njegova cjelokupna djela, za djecu i za odrasle, na sasvim literaran način, što će reći umješnim, čitkim pisanjem namijenjenim onima koje su čitali dotična djela, onima koji nisu, pa i onima koji su više zaboravili nego što su ikad znali o čemu je zapravo riječ, uvjerljivo prikazuje sve ono što teorijski pokriva i ili razotkriva modernizam, postmodernizam, poststrukturalizam i svi drugi mogući -izmi. Pritom gotovo ni jedan od tih ili sličnih analitičko-kritičkih teorijskih modaliteta i termina ona uglavnom ne rabi.

Ona jednostavno dobro, zanimljivo piše da bi se što bolje odčitalo vrijedne književne tekstove. Sve to ponekad bude i poticajan nagovor za novo čitanje. Ako treba, ona priči dodaje svoje priče, primjerice kao u tekstu o korespondenciji Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića (Transatlantic Mail) gdje je na djelu njena ekspozicija, zapravo njena andrićevski intonirana priča o životu gospođe Janje. Sve to čini ne bi li se lakše prepoznalo jake junake koji znaju biti provjerljivi u povijesti, ali i kako bi se razumjelo one slabe koji se iskazuju u literarnom kodu za pamćenje viših istina i to iz malih, običnih događanja koje obična povijest ne bilježi.

Pritom ona svojom zavidnom intuicijom u svojevrsnoj imanentnoj interpretaciji djela kod recipijenta razvija i njegovu zapretanu intuiciju i tada to bude najveća hasna, kako bi se u njenoj rodnoj Bosni reklo, od svega toga. Na spomenutu primjeru Ivana Kušana autorica izražava svoj naslovni strah o pitanjima partnerskoga odnosa života i literature, a s time u vezi i o strahu za odgovore na pitanja što je za nju čitanje i što je to klasik. Tu ona priznaje da za to dobro dolazi studij književnosti pa citira Charlesa Augustina Saintre-Beuvea da je klasik 'autor koji je obogatio ljudsku svijest, povećao njezino bogatstvo te doveo do daljnjega napretka; onaj koji je otkrio neku moralnu, a ne dvojbenu istinu... itd. To su dobre, ispravne riječi i misli. Ali kako da se iz toga derivira kvalifikativ klasika, primjerice za Kušana i njegov roman 'Toranj'?

Autorica si tada postavlja pitanje je li se Kušanu poslije 1990. promijenio odnos prema vlastitome tekstu i jesu li nove opće okolnosti, koje su prigrlile komentare blagajnikova ljetopisa, oslabile snagu klasičnoga romana? Čini se da jesu, jer autor već godine 1995. objavljuje humoristički povijesni roman 'Medvedgradski golubovi'. I iz današnje perspektive jasno je da 'Toranj' i 'Medvedgradski golubovi' nisu čak ni u istome žanru, ali autoričina praktična iskustva u intertekstualnosti otkrivaju da drugi roman komplementarno osvježava prvi, iako se 'Toranj' na neki način danas može čitati kao povijesni, a 'Medvedgradski golubovi' kao roman o povijesti.

O povijesnosti u literaturi Julijana Matanović pozabavila se ponajviše na primjeru drugoga suvremenoga klasika – Nedjeljka Fabrija. Njegovu djelu i posvećuje najviše, stotinjak stranica na kojima autorica ispisuje svojevrsnu historičnu rekapitulaciju, egzistencijalni rezime ili umjetnosni repetitorij sabranih Fabrijevih djela. Pritom nimalo ne odustaje od toga da njen opširan ogled bude i dalje intoniran u prvom planu literarno umjetnički, a onda i utemeljen na spoznajno-znanstvenoj stilskoj ravni. Lajtmotiv njene teme o Fabrijevu djelu je, dakako, povijest i o povijesti u suvremenosti i u svim njenim alotropskim modifikacijama.

Naslov je ogleda 'Čitam te, Lucijane', a posebno je značajan podnaslov, kod ove autorice, uvijek u zagradama - 'Nedjeljko Fabrio u svjedočenju samo jedne čitateljice'. Dakle, upozorenje je to da se prof. dr. sci. Julijana Matanović povlači u drugi plan. Samo istoimena čitateljica svjedoči o povijesti u Fabrijevu djelu. Ali, kakva čitateljica, klasik.