Hrvatska ove godine prvi put izlaže na Londonskom sajmu knjiga. Kakav je vaš prvi susret s Londonom kao gradom, kako doživljavate London i što očekujete od engleske publike odnosno engleskog govornog područja?

Moj roman 'Naš čovjek ne terenu' već je tamo objavljen, no ne tako davno te još ne spada u 'stare knjige', tako da je svrha naprosto u tome da za njega eventualno čuju oni koje je dosad informacija zaobišla.

Što bi po vašem mišljenju trebalo učiniti da se poveća vidljivost hrvatskih autora na knjiškim tržištima na kojima se govori engleski? Mogu li tu pomoći naše ili strane institucije?

Strane institucije neće se same po sebi time baviti, niti imaju na umu imaginarnog, u svijetu prilično neprisutnog hrvatskog autora – otkud će im pasti na pamet? To, naravno, naše institucije moraju pokretati, a onda se mogu naći strani partneri. Naravno, poneki pisac koji je već probio jezičnu barijeru može sam privući izdavače, ali ako govorimo o nekoj široj strategiji – to ide na ovdašnje institucije. Ovaj sajam je ipak neki napredak. Dosad se, bez neke logike, išlo samo u Njemačku. Leipzig ima smisla, a nastup na Frankfurtu desetljećima ne daje baš nikakve rezultate u smislu 'izvoza', jer je krivo i naprosto ritualno mišljen, da ne kažem, nemišljen.

Što se Londona tiče, meni je tu prošle godine izašla knjiga, pa je sad upravo izašla u New Yorku. Da nije bilo londonskog izdanja, ne bi bilo ni njujorškog, jer ljudi naprosto ne bi imali gdje pročitati knjigu. Knjiga nije glazba ili film da je možeš lako pokazati – moraš najprije imati profesionalan prijevod, što košta, i – ako ga nemaš, to je začarani krug.

Većinu naših knjiga nikad nije pročitao neki strani urednik. Ljudi uglavnom nisu svjesni te činjenice. To je najveći problem s našim prelaskom preko jezične barijere – ponegdje, uglavnom po Njemačkoj (drugdje manje ili nikako), postoje hrvatski čitači kao informatori od kojih izdavač može naručiti recenziju, ali opet, ako sam urednik ne može pročitati knjigu, teško će je uzeti. Naprosto - nije čitao. Ne ulaziš olako u stvar na osnovi tuđeg mišljenja.

Stoga je svaki engleski prijevod za autora iznimna stvar – to urednik može pročitati i u SAD-u i u Turskoj. Nije bitan dakle samo za ulaz u Britaniji, nego imaš nešto što možeš pokazati svugdje – to je engleski. U tom kontekstu, jako je važno što se u Londonu pojavio Istros Books gdje je urednica Engleskinja koja čita hrvatski i ne mora tražiti posrednike, nego može pročitati knjigu i odlučiti.

Što mislite o položaju autora u Hrvatskoj? Možemo li očekivati neko poboljšanje u smislu domaće produkcije, nagrada, stipendija?
Ima tu puno posla za pritisak i za razaznavanje interesa pisaca od drugih interesa u sektoru. Recimo, jedna od stvari je bazična, a zove se minimalni honorar. Znamo zašto postoji institucija minimalne plaće – to jest, u sveopćem zaboravu, možda i ne znamo (da je to sindikalno izboren limit iza kojeg stoji stoljeće i pol radničke borbe) – i postoji zato da vam sutra ne bi netko ponudio mjesečnu plaću od, recimo, 900 kuna.

Vjerojatno bi se našlo i tako očajnih ljudi koji bi i za to radili, pa ako bi oni radili za to, onda ni vi ne biste mogli tražiti baš puno više. Onda bi očajnika bilo još više. Tome služi minimalac, da se zna gdje je granica. A mi u našem sektorčiću, zahvaljujući lančanoj magli, nemamo nikakvu granicu. To treba odrediti za sufinancirane knjige. Pa da se ne može ići ispod, ni u poeziji ni bilo gdje. O tome ćemo negdje u petom ili šestom mjesecu napraviti tribinu i reaktivirati 'Pravo na profesiju'.

Koliko će se pozitivan tretman domaćih autora u Hrvatskoj odraziti na njihov plasman u inozemstvu? Kako se, u vašem slučaju, dogodio prvi prijevod i objava nekog vašeg naslova na stranom jeziku?
Plasman u inozemstvo je razmjerno jednostavan posao kojim se, na razini ovakvih kolektivnih nastupa, treba netko baviti kao poslom, a ne zato da se kaže 'bili smo tu i tu i ispunili program'. Naprosto, prvo treba težiti tome da se nešto prevede, drugo, da prevedeni autori steknu odjek, a ne da se ritualno 'predstavljamo' slučajnim prolaznicima što se nedopustivo često radi. To su tehničke stvari kojima se bave neki ljudi koji nisu pisci nego agenti i promotori. To je tehnički posao, koji naravno treba znati, ali nema ga smisla ovdje razlagati. Ako nešto prodaješ, onda zaposli prodavača.

Kakva su vaša iskustva s izdavačima s engleskog govornog područja? Što za vas znači uspjeh vaše knjige na engleskom jeziku?
Ima tu puno razlika. Američko izdavaštvo funkcionira na neusporedivoj razini. Puno toga se dogodi već prije nego je knjiga izašla. Radi se pred-izdanje koje dobiju svi kritičari, distributeri, knjižari… Sve se radi temeljito, predano, čak strastveno. To je valjda stoga što je plafon daleko i doista je svašta moguće ako je knjiga dobra. Uspjeh na engleskom govornom području – pa znamo što to znači, čemu objašnjavati?