'U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini danas ne postoji niti jedna znanstvena ili kulturna ustanova koja bi u nazivu imala Balkan kao područje interesa, što je rezultat prevladavajuće percepcije da Hrvatska nije na Balkanu, odnosno načelne neodređenosti oficijelnog bosanskog identiteta spram pripadnosti države Balkanu', navodi Katarina Luketić u svojoj knjizi 'Balkan – od geografije do fantazije'(Algoritam) koja će biti predstavljena u Noći knjige, a prije no što knjiga izađe među čitatelje, donosimo vam ulomke iz djela koje udara temelje potencijalnim studijima balkanizma, kao svojevrsnoj podvrsti orijentalizma.
U modernim zapadnjačkim kolektivnim predodžbama Balkan je postao otpad ili zvjerinjak Europe, njezin mračan i nepristupačan predio. On je divlja periferija, slijepo crijevo, atavizam na civilizacijskom tijelu Europe, a u dugoj i bogatoj povijesti pisanja o europskom identitetu – naročito od druge polovine 19. stoljeća nadalje – spominje se uglavnom kao njezin najproblematičniji i najprimitivniji dio. Balkan se vidi kao mjesto vječnih konflikata, trajne nestabilnosti i mitskih sukoba, mjesto na kojemu vrijede drukčija pravila od onih u zapadnom svijetu pa zato on nikada neće dostići taj svijet. On je obilježen orijentalnim, istočnjačkim, azijatskim identitetskim i imaginativnim komponentama i na njemu prebivaju svevremenski divljaci, barbari, "Bizantinci", "Turci". Prostor je tu odredio karaktere i mentalitete, i to trajno i fatalno. Na Balkanu, navodno, počinje vladavina kaosa i potom se dalje proširuje prema Istoku, pa se on ponekad prikazuje i percipira kao predvorje "istočnjačkog pakla", kao rub nakon kojega padamo u ambis nasilja, razvrata, iracionalnosti i fanatizma. Na tome i takvome fatalistički predstavljenome Balkanu mogu se doživjeti i svakojake pustolovine, čuda i bizarnosti, ali se na njemu lako može i nestati, poginuti ili stradati na najužasnije zamislive načine. Nepoznata i opasna perifernost se ponekad iz zapadne vizure interpretira i na obrnut, pozitivan način, pa se Balkan zamišlja i predstavlja kao uzbudljivo mjesto egzotike i avanture, kakvo u zapadnom, civiliziranom svijetu više ne postoji. Takva romantična vizija Balkana bila je dominantna do polovine 19. stoljeća, a može se pratiti u pojedinim tekstovima kulture i u 20. stoljeću. No, u oba slučaja – i kad se s gađenjem želi s njega pobjeći i kad se na njega dolazi kao na uzbudljivi safari – Balkan se ozbiljuje uglavnom kao fantazija: prostor onkraj normalnoga i civilizacijski prihvatljivoga.
U psihoanalitičkom ključu Balkan se može tumačiti i kao mračna podsvijest Europe, kao njezin nagon, ono potisnuto, neosviješteno ili neiskazivo, što je stalna prijetnja vidljivome i onome kako se Europa nastoji svjesno reprezentirati. Ta podsvjesna, barbarska i neukrotiva unutrašnjost "europskog bića" stalno prijeti, poput vulkana, iznenadnom erupcijom. Slovenski filozof Mladen Dolar još je precizniji – za njega je upravo druga Jugoslavija kao komunistička zemlja s europske periferije bila paradigma toga nesvjesnoga i potisnutoga moderne Europe. Nadalje, slijedeći Lacanove postavke o konstruiranju identiteta, odnosa među subjektima i načina samospoznavanja, može se tvrditi da je Balkan zrcalna, obrnuta slika Europe: negativna, sablažnjiva i naizgled nepoželjna. Kažem naizgled nepoželjna, jer bez te obrnute, mračne slike Balkana, Europa se – također svojevrsna fantazma – ne bi imala u odnosu na što konstruirati. Balkan joj je potreban kao suprotnost, negativna krajnost prema kojoj će izgraditi vlastiti identitet, i to identitet kao krovnu, nadnacionalnu kulturnu konstrukciju pod koju se mogu zakloniti različiti europski mikroidentiteti.
Balkan tako služi i kao jedno od temeljnih distinktivnih obilježja u konstruiranju kolektivnoga europskog identiteta. Divlji, nasilni i barbarski Balkan treba uljudnoj, miroljubivoj i civiliziranoj Europi kako bi uspostavila, a zatim stalno iznova potvrđivala, vlastitu sliku o sebi, pa će zato negativno, fatalističko viđenje Balkana trajati vjerojatno dokle god to Europi bude potrebno da bi sebe definirala. I to ne samo Europi kao administrativnoj političkoj cjelini, nego Europi koja se živi "duhovno", kao kolektivna identifikacija, kao ono u čemu se i "mi" na Balkanu želimo prepoznati. To znači da Balkan kao identitetska fantazija treba i stvarnim Balkancima/Balkankama da bi poništili/e balkanski dio svojih identiteta i potvrdili/e onaj europski. Mogućnost življenja, pripadanja objema identitetskim paradigmama, mogućnost sažimanja značenja dviju kultura u jedan društveno-kulturni specifikum u kojemu ćemo se bez neuroze moći prepoznavati, odbacuje se i u Europi i na Balkanu. Takav potencirani dualizam i dugotrajno njegovanje antagonizama između Balkana i Europe također je dio europskog kôda, nemogućnosti ili nehtijenja da se pronađe prolaz između eurocentrizma i anti-eurocentrizma.
(…)
U prevladavajućem europskom poimanju Balkan je tako negativan pojam, ali on je često jednako negativan i u našem, balkanskom poimanju koje se ugleda na europsko. Balkan je – glasi prva postavka suvremenih balkanologa – obilježen kao Drugost najprije u odnosu na Europu i Zapad, i to u političkom, nacionalnom, ideološkom, vjerskom i kulturnom smislu, ali – rjeđe se priznaje – on proizvodi Drugost i unutar sebe. Štoviše, sam pojam Drugost je također nastao iz iste binarne logike uspostavljanja prisilnog reda, jer i on podrazumijeva da je svijet podijeljen u dva odvojena i suprotstavljena tabora, Prve i Druge, pri čemu se u Druge uguravaju svi koji ostanu izvan dominantne, prve skupine. Drugost je zato također unificirana kategorija, Drugi može isto voditi monolog a ne razgovor, propisivati a ne uvažavati, težiti monolitnosti a ne višestrukosti. Drugost nije samo sklonište imperijalnih ili kolonijalnih žrtava (kako to često prikazuje jedna struja postkolonijalne teorije), jer se i unutar nje uspostavljaju hijerarhije, odnosi moći i dominacije, jer i žrtve (Drugi) mogu postati nasilnici (Prvi) prema nekim Trećima, ostalima.
Ukratko, Balkan se i na Balkanu nastoji potisnuti, njemu se ne želi pripadati i od njega valja pobjeći. On izaziva nelagodu zbog života na ovom prostoru i zbog prebivanja u vlastitoj kulturi. On je izvor kolektivne neuroze kod gotovo svih naroda koji žive na balkanskom prostoru… Hrvatska politika, ali i kultura i znanost koje prihvaćaju i reprezentiraju ideje službene politike, nastoje od početka osamostaljenja države pronaći novo, kolektivno prihvatljivo ime za prostor na kojem smo smješteni. Nastoje pobjeći sa stvarnog i simboličkog Balkana i sasvim se odvojiti od mrskog okruženja i mogućih kulturnih poveznica sa susjedima. Ta želja za bijegom s Balkana i za odstranjivanjem vlastite balkanske supstancije čini temelj hrvatskoga nacionalnog identiteta, konstruiranog devedesetih godina 20. stoljeća, koji otada postaje obavezujući za sve pripadnike nacije. Želja za bijegom s Balkana obilježava i neke druge države i druge nacionalne identitetske naracije, pa je Balkan manje-više stalno određen kao negativna opozicija, kao ono-čemu-se-ne-želi-pripadati, a ne kao samosvojna sadržina, kao ono-čemu-se-može-pripadati.
(…)
Konstruiranje Drugih kao neprijatelja na ovim se prostorima (u slučaju Hrvatske konstruiranje Balkana kao neprijatelja) odvijalo kroz kulturu, putevima oficijelnih kulturnih institucija, pisanjem i djelovanjem "kulturnih odličnika": akademika, pisaca, umjetnika, redatelja, povjesničara, medijskih urednika, novinara… U kulturnim "oazama duha", tobože udaljenim od političkih kabineta ili fronta, osmišljene su esencijalističke naracije, tu se u nadahnuću svakodnevno ispisivao veliki tekst o izuzetnosti vlastite nacije, nadmoći vlastitog nacionalnog identiteta i njegovoj ugroženosti od Drugih, o mučeničkom putu do toga da se bude "napokon svoj na svome". Istodobno biti priznat pisac i ratni huškač, znanstvenik i mitotvorac, humanist zabrinut za sudbinu svoga naroda i potpirivač mržnje prema drugim narodima, obrazovan i upućen u vrhunce svjetske umjetnosti i očaran lokalnim rasističkim eposima, biti posvećen pisanju, kleti se u avangardu i pucati iz mitraljeza po stanovnicima jednoga grada – to su bile dominantne i unosne uloge mnogih inozemnih i domaćih intelektualaca. Bez čuđenja, bliska povijest pokazuje da su moguće sve zamislive patološke kombinacije. Eichmann je bio i zločinac i nježan djed, onaj koji sistematski istrebljuje Židove i onaj koji se zgraža nad nemoralom u romanu Lolita Vladimira Nabokova. Kod Nikole Koljevića su Shakespeare, srpski nacionalizam i opsada Sarajeva išli zajedno, kod Limonova se eksperimentalnost u fikciji uklapala s osobnim eksperimentom pucanja po živim metama. Kaporu nije bilo neobično to što su njegove knjige prije rata imale toliko pozitivnih odjeka u Zagrebu dok su Hrvati, kako je tvrdio, genocidan narod. Ivan Aralica je uspijevao pomiriti povijesne nacionalne romaneskne epopeje s veličanjem Gojka Šuška i krivotvorenjem bosanske povijesti u svojim poznatim feljtonima o Bosni objavljivanim u Slobodnoj Dalmaciji. Dobar pjesnik Slavko Mihalić istodobno je bio loš, nacionalnim naracijama opsjednut predsjednik Društva hrvatskih književnika. Itd. Itd.
To su kulturno-ideološke datosti ovoga dijela Balkana, to su uobičajene geste kulture kojima se ona dodvoravala ovdašnjim politikama posljednja dva desetljeća, i njih bi trebalo razotkriti i destruirati. Pri tome, ne mislim da kultura može povratiti nevinost, i to, s jedne strane, zato što su je nacionalizmi i retorika mržnje nepovratno obilježili, ali, s druge, i zato što ona nikada nije bila nevina, niti ovdje niti drugdje. Neutralno, nulto stanje kulture s ideološkog stajališta jednostavno nije moguće.
