Franz Kafka (1883 – 1924) svoju je karijeru proveo radeći za osiguravatelje, banke i industrijalce, što mu je omogućilo lagodan građanski život, ali ga i upoznalo s time kako funkcioniraju strukture moći, velike birokracije i sustavi koji su izvan mogućnosti razumijevanja običnog čovjeka. Pogrešno je reći da je Kafku njegov svakodnevni posao naročito inspirirao za pisanje, s obzirom na brojne zapise o tome kako mu je književnost životni poziv a činovnički posao tek tzv. Brotberuf (ili posao kojim se zarađuje kruh), no očito je da je Kafka svoja profesionalna iskustva iskoristio kao gorivo za osmišljavanje 'Procesa', svog najvažnijeg romana.

U njemu se Josef K. (vjerojatno najpoznatiji inicijal svjetske književnosti!) jednoga dana bez ikakvog njemu razumljivog razloga probudi pod optužnicom za nešto, policija mu pregledava stan i poziva ga se na sud da se pokuša opravdati za svoje zločine. Za što je K. optužen, ne uspijeva ni on sam saznati do kraja romana, niti tko ga je prokazao, koji su dokazi njegova navodnog nedjela te kakvu je kaznu zaslužio, ali se u kaotičnom i neumitnom procesu pokazuje da mirnom i smjernom Josefu nema spasa. On na kraju romana umire 'kao pas', a 'stid u njemu jači je od smrti', kako glase glasovite i još uvijek perverzno uznemirujuće rečenice Kafkina remek-djela.

'Proces' je Kafka započeo pisati 1914, dakle prije točno sto godina, ali ga kao većinu svojih djela nije dovršio ni pripremio za objavljivanje. S obzirom da je od prijatelja Maxa Broda zatražio da spali sva njegova djela nakon smrti, na što se Brod – hvala bogu – oglušio, ne čudi to što ni 'Proces' nije autorski priveden kraju te se i u danas prihvaćenoj verziji knjige mogu naći nedovršena poglavlja, pa i rečenice. Prvi svjetski rat Kafka je izbjegao zahvaljujući raznolikim zdravstvenim problemima, a poznata je i piščeva reakcija na početak velikog sukoba, zabilježena u dnevniku: 'Danas je počeo rat. Poslijepodne kupanje.'

Za razliku od generacije pisaca koje će stvoriti Prvi svjetski rat (poput Ernsta Juengera, Remarquea itd.), Kafku je stvorio njegov prilično ograničen život u Pragu, pod kontrolom autoritarnog oca, u kancelarijama osiguravajućeg društva, s odmakom od židovskog porijekla i vjere. Vječno nesretan i nezadovoljan, za života nevidljiv pisac, Kafka je ponudio u svojim djelima savršen primjer čovjekove sudbine u velikim društvenim i političkim bitkama 20. stoljeća.

Pojedinac je nezaštićen pred sudovima, pečatima, dopisima i jezikom birokracije koja ga ponižava od dolaska na običan šalter pa preko svake kancelarije koju mora posjetiti i sve do same sudnice, u kojoj se proizvoljno presuđuje, s čime u skladu je i mentalitet rulje spremne na linč koja pohodi takve pravosudne spektakle. Josef K. možda nije heroj ili čovjek od velike akcije, zasigurno nije nikome uzor i inspiracija, ali je zato slika svakog običnog čovjeka koji otkriva da je njegova sloboda značajno ograničena, pa i ukinuta dok on uopće nije obraćao pozornost na ono što se događa.

Josef K. današnjice je svatko tko je dosad imao priliku iskusiti anonimne optužbe na internetu i koga je online masa iz uvijek nejasnih razloga uzela na zub. Josef K. je sada pod prismotrom američke National Security Agency, svaki se njegov klik i lajk bilježe, pa se suvremena birokracija ne guši u planinama papira, nego u bespućima servera na kojima se pohranjuje sve. Doista se kao kafkijansko može opisati globalno nadgledanje interneta, ali i neke njegove nacionalne specifičnosti, poput cenzuriranja riječi 'Falun gong' koje u kineskoj verziji world wide weba uopće ne postoje. Kafkijanska je, naravno, i sudbina Edwarda Snowdena, kojemu vlastita država prijeti kršeći američke zakone i koji je privremenu zaštitu uspio naći samo zahvaljujući staroj maksimi 'neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj'.

Pomodno je istaknuti da danas živimo kombinaciju Orwelove '1984' i 'Vrlog novog svijeta' Aldousa Huxleyja, no sve treba mnogo više brinuti to što odavno živimo 'Proces' Franza Kafke. Josef K. nismo, kako se to voli reći, svi mi, ali zato svatko od nas to može postati.