Alen Mešković rođen je 1977. u Derventi u Bosni i Hercegovini, gdje ga je početak rata zatekao kao učenika osmog razreda osnovne škole. Uslijedilo je izbjeglištvo u Puli od 1992. do 1994., a nakon toga i odlazak obitelji u Dansku, u kojoj je Mešković prošao put s najveće margine društva i poluizolacije u izbjegličkom centru do pozicije poznatog suvremenog pisca danske književnosti, čija je knjiga u međuvremenu postala i izborna lektira u školama.

Riječ je o Meškovićevu romanesknom prvijencu 'Ukulele Jam', koji je u danskim novinama – od ljevičarskog Politikena do desničarskog Jyllands-Postena – doživio laudacije, pa čak i ocjenu kako je riječ o tekstu koji odmah postaje važan za povijest danske književnosti. Meškovića su danski kritičari usporedili sa Salingerom i Nickom Hornbyjem, uz napomenu da uz duhovitost romana ide i porcija 'egzistencijalne ozbiljnosti'. To ne iznenađuje, jer 'Ukulele Jam' tematizira boravak tinejdžera Mikija s roditeljima u izbjegličkom centru u Puli od ljeta 1992. do ljeta 1994., a čiji je stariji brat nestao u srpskim logorima.

Mešković je u ovom poluautobiografskom romanu, koji će po temi neke podsjetiti na 'Hotel Zagorje' Ivane Simić Bodrožić, prikazao humorom tipične teen muke s prvim ljubavima, seksualnim iskustvima i svađama oko toga tko sluša kakvu muziku, ali u pozadini pripovijedajući o raspadu obitelji, nacionalističkoj mržnji i traumama rata, pa se 'Ukulele Jam' sastoji od dijelova koji će nasmijati, kao i onih koji će rasplakati.

Na gostovanju u Booksi s Meškovićem je razgovarao urednik hrvatskog izdanja 'Ukulele Jama' Kruno Lokotar, koji je dansko-bosanskog pisca upitao kako je tako odlično naučio danski jezik, kojim su impresionirani i književni kritičari njegove usvojene domovine. 'Učenje danskog je za mene bilo egzistencijalno pitanje, nisam tada uopće mislio pisati romane. Bio sam na margini danskog društva, u izbjegličkom centru u koji su Danci smjestili sve izbjeglice iz Bosne iz Hercegovine, njih oko 17 tisuća. Danci su donijeli poseban zakon kojim su zabranili odobravanje azila izbjeglicama iz BiH te su rekli da se ljudi moraju nakon rata vratiti u Bosnu. Želio sam pronaći način kako da pobjegnem iz tog izbjegličkog centra te sam upisao gimnaziju zahvaljujući pomoći jedne rektorice. Ona me je upisala u prvi razred gimnazije i rekla mi da imam godinu dana za naučiti jezik, a onda mogu pohađati redovitu nastavu. U osnovi, danski sam naučio iz muka, bila je to slamka spasa', ispričao je Mešković.

Za mladog Meškovića Skandinavija je bila 'obećana zemlja, u kojoj i neonacisti vole Bosance', kaže kroz smijeh, a uspjeh romana 'Ukulele Jam' donio mu je i trogodišnju stipendiju danske vlade koja se dodjeljuje istaknutim piscima jednom u životu, kako bi bez financijskih briga mogli napisati roman. Mešković kaže da bi nova knjiga trebala biti svojevrsni nastavak hvaljenog prvijenca, ali da će se moći čitati neovisno o poznavanju 'Ukulele Jama'. 'U svakom romanu postoji jedan žrtvovan lik, za kojeg nema dovoljno mjesta, a to je u 'Ukulele Jam' lik majke. Tu nepravdu ću pokušati ispraviti u novoj knjizi', otkrio je Mešković.

Kruno Lokotar istaknuo je da je prevođenje romana na hrvatski inicirao Pero Kvesić, a Mešković je i sam prošao kroz prijevod Đurđice Žlebačić kako bi se dobila odgovarajuća kombinacija hrvatskog i bosanskog jezika u tekstu.

'Pišući na danskom, morao sam u fabulu integrirati i neke osnovne informacije o ovim prostorima, primjerice kako izgleda hrvatska zastava, što čitateljima ovdje ne treba, pa su takve stvari izbačene iz teksta za hrvatsko izdanje', objasnio je Alen Mešković.