Julija Kristeva rođena je 1941. godine u Bugarskoj, a u Francusku se doselila u prosincu 1965. U Parizu je ostvarila veliku intelektualnu karijeru istaknuvši se svojim radom u nizu područja i teorijskih pravaca, od (post)strukturalizma preko psihoanalize do feminizma.

U Zagrebu Kristeva gostuje 15. studenog, kao prva gošća novog programa HNK-a Filozofski teatar.

Je li Vam ovo prvi dolazak u Zagreb? Kako iz perspektive 'stare Europe' i intelektualnih krugova Pariza izgleda najnovija članica EU-a?

Da, ovo je moj prvi posjet Zagrebu. Nadalje, moram priznati da Francuzi, koliko ja znam, ne poznaju najbolje ni vašu zemlju, niti vaš kulturni život, što mi je jako žao. S druge strane, vaša nogometna reprezentacija  prilično je slavna i vjerojatno je, da ne kažem posve sigurno, ono što najviše doprinosi slavi vaše zemlje!

A kako izgleda Europske unija? Imate li vjere u taj politički projekt?

Po mom mišljenju, osjeća se jako puno skeptizicma u Europi, do te mjere da su nacionalistički pokreti postali suviše reakcionarni i razvijaju se u ozračju nezaposlenosti i ograničenja državnog budžeta. Oni ne idu do krajnje granice otvorenog neprijateljstva, ali se ipak osjećaju. Unatoč tome, jedna sam od onih koji smatraju kako Europa nije kaos, ali da je ono što se događa u Europi posljedica svjetskog kaosa, ne nužno samo našeg kontinenta. Pripadam krugu intelektualaca koji drže da važnost i veličina Europe leže u njezinoj kulturi te da je moramo otkriti svijetu: s jedne strane njezinu ukupnu nacionalnu raznolikost, s druge strane, posebnost koju ima svaki, da se tako izrazim, cvijet europskog kulturnog buketa. Polazeći od prepoznavanja kulturnih specifičnosti Europe kao temelja, jer ono bi u srcu i intimi svakog ponaosob trebalo pridonijeti pamtljivom i vidljivom shvaćanju naše povijesti i naše sadašnjosti, nastat će federalna Europa.

Francuska se već nekoliko godina nalazi u gospodarskoj stagnaciji, a predsjednik Hollande u međuvremenu je izgubio značajan dio svoje političke moći. Raste i moć Marine Le Pen, a svoj povratak u politiku najavljuje i Sarkozy. Je li Francuska u krizi i koja je to vrsta krize?

Francuska je razočarana i pati, no kriza nije samo u Francuskoj, nego je endemična. Nije to problem samo europske savjesti, nego je to pitanje globaliziranog svijeta kao zajednice, jer ne postoji jedinstven civilizacijski projekt. Unatoč tome, da citiram slavnog pjesnika Hölderlina: 'Gdje postoji opasnost raste također ono spasonosno.' Ja nisam optimistica, ja sam prije svega energična pesimistica i ponajprije polažem svu svoju nadu u preispitivanje vrijednosti koje nam je europska kulturna baština ostavila u zalog kako bismo, unatoč svemu, mogli pronaći adekvatan kulturološki model sintezom potrebnog liberalizma i socijalne zaštićenosti.

Nakon desetljeća feminističke emancipacije, vidljivo je da su se reakcionarne snage pregrupirale i pokrenule (neizbježan) protuudar. Sada se govori o 'opasnostima rodne ideologija koja uništava ljude'... Koliko je zabrinjavajuća ta priča i kako joj se suprotstaviti? Kako gledate na današnje stanje feminizma?

Feminizam je, to jest, bio je uspavan neko vrijeme nakon što je doživio vrhunac tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. On se mora prilagoditi novim zahtjevima žena i raznolikosti pojedinačnih situacija u svijetu. Ja sam jako mnogo radila na ovom problemu, a 2008. utemeljila sam nagradu Simone de Beauvoir, koja se dodjeljuje ženama iz zemalja u razvoju, gdje je emancipacija žena ne samo zakašnjela, nego je postala gotovo nemoguća zbog prijetnje koju joj predstavlja fundamentalizam. Mi smo bili prvi koji su dodijelili nagradu Malali, nedavnoj dobitnici Nobelove nagrade, jednoj mladoj djevojci koja se zalaže za to da obrazovanje postane dostupno mladim ženama. Njezina borba svakako nema lagan zadatak kada se uzme u obzir šerijatski zakon koji je na snazi u Pakistanu.

Osim toga, također vodimo stalnu debatu za ravnopravnost žena na političkom, socijalnom i ekonomskom nivou i u razvijenim zemljama. Ta je debata daleko od toga da bude gotova ili dobivena. Ali ono što je od iznimne važnosti jest pokretanje interesa za jedno polje koje je nekadašnji feminizam do sada uglavnom zanemarivao, a ono se tiče majčinskog iskustva. Ono jest i ostat će kamen temeljac kulture. Psihoanaliza nam pomaže shvatiti ovo iskustvo kada je riječ o povezanosti djeteta i njegova materinjeg jezika, jednako kao što putem pupčane vrpce majka postaje djetetova potpora, neophodna kao i, naravno, otac. Nadalje, uz majku vezujemo vrlo suptilnu alkemiju svojstvenu kompleksnim situacijama kakva je ona majke-ljubavnice, dakle u vezi s muškarcem, ali također i majke koja sve češće obavlja određenu djelatnost, zaposlena je, što sve skupa čini ovo trostruko iskustvo iznimno problematičnim. Čini mi se zanimljivim, kako s teorijske tako i s praktične strane, kada je riječ o problemima na koje nailaze žene, da bi trebalo okrenuti novu stranicu feminizma i obnoviti savezništvo s majčinstvom. Ako želite, možete doznati više o ovom i drugim projektima na mojoj internetskoj stranici kristeva.fr

Sviđalo Vam se to ili ne, ali Vi ste intelektualna zvijezda svjetskog glasa. Kako se nosite s time, što mislite o intelektualcima koji su u međuvremenu pop kulturni celebrityji?

Vidim li se kao zvijezda? Ne uistinu, iako često čujem taj naziv, ali ne prepoznajem se u njemu, kao da se radi o nekoj drugoj osobi, a ne meni. Mislim kako je uloga intelektualaca i danas vrlo važna, ali na drugačiji način. Čak i onda kada mediji inzistiraju na spektaklu, umjesto na argumentiranosti, intelektualni rad mora biti tako koncipiran da bi dosegao što širu publiku. Evo što ja sama često pokušavam napraviti, da vam dam jedan primjer; nakon što sam bila pozvana na veliki međureligijski susret u Assisiju u listopadu 2011., kako bih predstavljala zajednicu ljudi koji se ne izjašnjavaju kao vjernici, po povratku u Pariz osnovala sam na Collège Saint-Bernard međureligijski kružok koji smo nazvali 'Montesquie'. On okuplja katoličke svećenike, muslimanske imame, židovske rabine i humaniste da bismo svi zajedno pokušali promisliti o vrijednosti naših ciljeva te intervenirati u aktualne probleme. Mislim da bi ovakav način djelovanja i iskustva mogao poslužiti kao primjer nekome.

Proteklih godina ste počeli pisati romane, često s elementima krimića. Što Vas je potaknulo na to da nakon jednog velikog teorijskog opusa zagazite u prozne vode? I koliko Vam teorijski stavovi utječu na fikciju koju stvarate?

Što se tiče mojih romana, prvi potječe iz 1989., nije baš novijeg datuma, radi se o nečemu napisanom prije više od dvadeset godina. Napisala sam pet ili šest romana, ni sama nisam sigurna točno koliko ih je, ali točan broj možete provjeriti na mojoj internetskoj stranici. Moji čitatelji diljem svijeta dosta cijene moja djela, naročito kružok Kristeva, koji se redovito okuplja na Université américaine u Parizu. Mislim da sam jednostavno poslušala apsolutnu potrebu koja mi se nametnula. Radi se o tome kako sam trebala pronaći drugačiji jezik od jezika koncepata, bliži unutarnjem iskustvu i jednostavnijem vokabularu, da bih pokušala prenijeti neizrecivo. Ali ne želim vam unaprijed kazati sve, to ne, pozivam vas da pročitate moje romane.

Posljednji sam upravo poslala svojem uredniku, a naslovljen je 'Začarani sat'. U njemu se isprepliću dva narativna niza, prvi govori o jednom čudesnom satu, ostavljenom u salonu kralja Luja XV. u Versaillesu, djelu gotovo zaboravljenog urara i astronoma Claudea-Simeona Passemanta, kojeg na ovaj način vraćam u život. Sat je napravljen tako da pokazuje pomrčine planeta Sunčevog sustava, ali također i sate, minute, sekunde i mjesečeve mijene, sve do 9999. godine. Drugi narativni niz prati život jednog ženskog lika koji u mnogočemu predstavlja mene, što je čest slučaj u mojim romanima te koji živi u današnje vrijeme. Ona je ujedno žena, psihoanalitičarka, ali i netko tko promišlja modernu astronomiju i kozmologiju. To je moj način da preuzmem na sebe francusku kulturu, kulturu koja me 'posvojila', ali također i da doživim transformaciju našeg koncepta suvremene znanosti koja je jako teško uklopiva u život. Mislim da je i za pisca, ali i za intelektualca općenito velik izazov pokušati pronaći izravan govor kojim bismo regulirali našu koncepciju individue, osjećaja i svijeta, počevši od povijesti i suvremenih istraživanja.

Kada iz današnje perspektive pogledate na sve što ste napisali, dogodi li Vam se da u vezi nečega pomislite kako baš i nije imalo smisla, kako danas to ne biste tako napisali niti svojim imenom potpisali? Odnosno, koliko je kritičarka Kristeva kritična prema samoj sebi?

Nikada se ne kritiziram, ja se transformiram, ne zapadam u dekonstrukciju ili melankoliju. Jedna od mojih junakinja iz 'Smrti u Bizantu', kriminalističkog romana koji govori o križarskim ratovima, ali i o suvremenom dobu, ima za moto rečenicu: 'Ja putujem samu sebe', čime želi kazati da putuje preko granica država, religija i mentaliteta, ali i preko granica koje tvore nju samu. Upravo je to putovanje ono što smatram trajnim preispitivanjem onoga što je novina, modifikacija i renesansa. Vidite kritiku koja se skriva u toj alkemiji renesanse.

Uz Vaše ime neizbježno se veže etiketa strukturalizma, a slijedom toga i poststrukturalizma. Kako biste se Vi sami kao intelektualka definirali, ako uopće?

Da, ja sam prošla kroz svoju fazu strukturalizma, ali prvenstveno me smatraju začetnicom poststrukturalizma koji sam donijela u Francusku preko svojih radova o djelu velikog ruskog postformalista Mihaila Bahtina. Nadalje, dosta sam istraživala psihoanalizu, filozofiju, političku misao, ali i način na koji vrednujemo religiju i, naravno, književnost. Ako želite neku etiketu, rekla bih da sam intelektualka. Kazala bih, ponešto skromnije, ali možda istodobno ambicioznije, da sam žena koja pokušava razmišljati čitavim svojim srcem.

Što trenutačno čitate? Preporučite našim čitateljima par naslova...

Čitam jako mnogo djela koja se tiču filozofije, ali također i beletristiku. Moje noći su uglavnom posvećene, rekla bih to tako, svojevrsnom filtriranju lektire, starih knjiga koje sam već pročitala i koje nanovo otkrivam, knjiga koje se danas pišu, posebno kada je riječ o budućnosti književnosti. Preporučit ću vam dva naslova; prvi autora Philipa Rotha, lani je izašao na francuskom jeziku, a zove se 'Duh izlazi' te drugi Philippea Sollersa, 'Žene'.