Ingerborg Bachmann za svoga je ne baš dugog života (1926. – 1973.) fascinirala mnoge: pisce koji su se u nju zaljubljivali, čitateljice koje su u njezinoj poeziji nalazile izražene svoje najdublje brige, kritičare koji su hvalili njezin raznovrstan i dinamičan književni rad. Njezina tragična smrt, od posljedica požara i, kako se čini, ovisnosti o tabletama, od Ingeborg Bachmann sedamdesetih godina stvorila je literarni mit koji na životu danas održava i književna nagrada nazvana po njoj, inače jedna od najvažnijih u njemačkom govornom području.

U međuvremenu je poezija većinom pala u drugi plan suvremene književne scene pa je tako i Bachmann izgubila na statusu, što ne znači da je izgubila na utjecaju ili čitateljima, o čemu svjedoče i dva izdanja koja su se u proteklih godinu dana pojavila u hrvatskim knjižarama. Oba je prevela Truda Stamać, a riječ je o knjigama 'Vrijeme srca' u izdanju kuće OceanMore, koja je sakupila dirljivu prepisku Bachmann i Paula Celana te 'U oluji ruža', izboru iz poezije u nakladi Meandra.

Truda Stamać pripada generaciji čitatelja Ingeborg Bachmann koja je s njome na neki način odrastala, kaže ta ugledna prevoditeljica u razgovoru za tportal.hr. 'Otkrila sam je početkom sedamdesetih, kada je bila na vrhuncu slave. Bila je bez konkurencije najbolja pjesnikinja njemačkog jezika, svi smo tada pratili njezin rad, jer je bila pravo osvježenje', priča Stamać. Bachmann je pisala 'modernu i lijepu poeziju', a nudila je i 'moderan pogled na svijet uz korištenje starih literarnih navika'. Bila je to 'urbana, angažirana poezija', a u to vrijeme je 'angažman umjetnika i intelektualaca bio još uvijek nešto važno'.

Pjesnikinja mlađe generacije Asja Bakić, autorica zbirke 'Može i kaktus, samo neka bode' te urednica na portalu Muf, također se ubraja među obožavateljice Ingeborg Bachmann. 'U austrijskom kutku tuzlanske knjižnice 'Derviš Sušić' našla sam njezinu poeziju odmah pored Paula Celana i čini mi se da je to presudilo: morala sam doma ponijeti obje knjige. Kad sam Ingeborg otvorila, njezina pjesma 'Die gestundete Zeit' bespovratno me je osvojila. 'Dolaze teži dani' stih je u koji se zaljubimo odmah, bez odgađanja', objašnjava Bakić.

Asja Bakić smatra da je Ingeborg Bachmann i 'nesumnjivo feministička ikona u rangu Elfriede Jelinek'. 'Nažalost čini se da je njezin utjecaj izvan njemačkog govornog područja skoro nepostojeći. Kao književna figura ona postoji samo u svijetu onih koji su je u stanju čitati u originalu, i to ne zato što je njezina literatura provincijalna, nezanimljiva široj publici, već zato što šira publika - kao što je to i inače slučaj s pjesnikinjama - uopće ne zna da Ingeborg Bachmann postoji.'

To bi trebala ispraviti knjiga 'U oluji ruža'. Truda Stamać prepjeva Bachmann na hrvatski jezik dohvatila se jer nije željela da 'pjesnikinja ostane zapostavljena'. 'Ako Bachmann sustavno čitamo, vidimo da je ona u svojoj poeziji i odgovarala suvremenicima i kolegama. Neki je smatraju rodonačelnicom tzv. ženskog pisma, a definitivno je nastupala i kao savjest austrijskog naroda. Njezina poezija bila je i psihogram, prikaz osobne sudbine, ali se danas može čitati oslobođena od tog aspekta', objašnjava Stamać, koja priznaje da se namučila oko prijevoda, jer je imala potrebu da poezija Ingebrg Bachmann ostane 'moderna i bogata': 'Imala sam potrebu da je dosegnem i zaštitim kao pjesnikinju u svojem prijevodu.'

'Mislim da si njezinu specifičnost najlakše možemo predočiti ako poslušamo kako je sama čitala svoje pjesme, jer elegičan ton njezine poezije nije bez energičnosti koja se opire tugaljivosti. Iako u njezinoj lirici ima dosta patosa i pjesnikinja često koristi uzvik 'o' ili uzvike općenito da nam taj patos lakše dočara, način na koji se Bachmann hvatala u koštac s poslijeratnom traumom i pitanjima protoka vremena, smrti i ljubavi – duboko je refleksivan, ne samo romantičan i emotivan kako se na prvi pogled može činiti. Njezina kritika, njezino tematiziranje političkog nije moguće previdjeti, čak i kad čuči iza tog površinskog, lako uočljivog patosa', opisuje Bakić čime to Bachmann fascinira svoje čitateljice. Truda Stamać također spominje kako je Bachmann 'tiho čitala svoju poeziju', ali se i prisjeća da je neki nisu voljeli 'zato što je bila i lijepa žena'.

Osobni život Ingeborg Bachmann imao je burne periode, napose razvod od poznatog švicarskog pisca Maxa Frischa 1962., koji je na nju ostao duboka trauma. I razmjena pisama s pjesnikom Paulom Celanom svjedoči o ljubavima Ingeborg Bachmann, no Asja Bakić upozorava da ne treba njezino književno djelo svesti na tračeve: 'Njezin osobni život relevantan je onoliko koliko je relevantan i za sve druge autore - ponekad malo, najčešće nimalo.'

Zato se na kraju vraćamo poeziji Ingeborg Bachmann i pitamo Trudu Stamać koja joj je najdraža od pjesama koje je izabrala i prevela za 'U oluji ruža'. Prevoditeljica izdvaja pjesmu 'Češka leži na moru', u kojoj naročito pogađa stih: 'Ako je ljubavni trud svagda izgubljen, rado tu gubim.' No Stamać je u izbor poezije uvrstila i dio iz 'Frankfurtskih predavanja', u kojima je Bachmann nudila interpretacije književnih suvremenika i govorila o 'literaturi kao utopiji'. 'Kod nje se vidi veliko povjerenje u ljudski rod, smatrala je da čovjek ima puno zadataka u svijetu', konstatira Truda Stamać.