Bertrand Russell, britanski filozof, matematičar i pisac, u svojoj knjizi 'Osvajanje sreće' iz 1930. godine ostavio je dragocjena zapažanja o borbi suvremenog čovjeka s dosadom koja počinje još u ranom djetinjstvu te savjete roditeljima kako da nauče svoju djecu da dosadu učine kreativnom
'Manje se dosađujemo nego naši preci, ali više no ikad postoji strah od dosade. Vjerujemo da dosada nije normalno čovjekovo stanje, već da se može izbjeći mahnitom jurnjavom za uzbuđenjima. Sposobnost da se vodi manje-više jednoličan život formira se u najranijoj dobi. Suvremeni roditelji djeci pružaju previše pasivne zabave i gube iz vida kako je bitno da dijete proživljava i jednolične dane', napisao je Bertrand Russell.
On smatra da je sposobnost podnošenja dosade nužna kako bi se vodio sretan život, a ona se mora razviti u mladosti. Njegovanje dosade od ranog djetinjstva jača psihološki imunitet te Russell savjetuje roditelje da djeci pruže iskustvo monotonije koja razvija kreativnost i maštovitost.
'Radost djetinjstva u stvaranju je 'ni iz čega' uz pomoć truda i imaginacije. Ne treba previše često djeci pružati zadovoljstva koja od njih ne zahtijevaju nikakvu aktivnost. Uzbuđenje je poput droge i s vremenom su vam potrebne sve veće i veće količine, a pasivna uzbuđenja u suprotnosti su s našom prirodom. Dijete se najbolje razvija kada poput mlade biljke nesmetano raste u istom tlu. Previše putovanja i raznolikih utjecaja nije dobro za mlade, jer stvara osobe nesposobne za plodotvornu monotoniju.
Ne mislim da je monotonija dobra po sebi, ali bez određenog stupnja jednoličnosti neke dobre stvari ne mogu nastati… Generacija koja ne može podnijeti monotoniju postat će generacija ljudi u kojima životni impulsi polako venu, poput odrezanih cvjetova u vazi.
Sva najveća djela književnosti u sebi imaju dosadne dijelove i svi veliki životi imaju nezanimljive epizode. Kad bi suvremeni izdavači razmatrali književna djela poput Starog zavjeta, Konfucija, Kurana ili Marxovog 'Kapitala', uzimajući u obzir strah današnjih čitatelja od dosađivanja, tražili bi da se izbaci gotovo – sve', objašnjava.
'Dosada od koje pati suvremeno stanovništvo gradova u tijesnoj je vezi s njihovim otuđenjem od prirode. Sretan život u velikoj mjeri mora biti miran život, jer samo u atmosferi tišine može postojati prava radost', zaključuje Russell.
