Teško i gotovo nemoguće bilo je od nekih najčitanijih domaćih autora s kojima smo kontaktirali dobiti objašnjenje zašto ne žele prozvati nakladnike koji ne poštuju zakon, no onome tko poznaje domaći knjižni sektor oni su razumljivi.

Nedostatak volje i hrabrosti za osobnim angažmanom najčešće se krije u sveprisutnoj 'politici nezamjeranja' koja inače vlada u hrvatskim kulturnim krugovima. Također, piscima je nelagodno govoriti o ovoj temi jer smatraju da bi u suprotnom u izdavačkim krugovima bili obilježeni kao nelojalni i 'cinkaroši'.

Inicijativa Pravo na profesiju predvođena piscem Robertom Perišićem prije nekoliko godina uistinu jest ukazala na probleme koje književni autori i autorice imaju u knjižnom sektoru. Predstavnici ove inicijative uspjeli su zainteresirati javnost za svoje probleme, ali i što je najvažnije – izboriti veća financijska sredstva za nekoliko potpora i programa kojim Ministarstvo kulture svake godine podržava književne autore. Iznosi su nešto povećani, makar se institucionalna potpora književnim autorima ne može mjeriti s istovrsnim potporama kojima se pomažu rad i stvaranje audiovizualnog filmskog sektora, ali odnosi između različitih dionika na književnoj sceni ostali su manje-više isti.

Književni autori, lektori i prevoditelji - svi oni čijom sinergijom nastaje književni tekst - ostali su potplaćeni, frustrirani, demotivirani i, što je najvažnije, nezainteresirani za osobni angažman.

Dugogodišnja krađa na školskim udžbenicima

Tek nakon višetjedne potrage ipak smo uspjeli doći do nekolicine pisaca koji su s nama pristali podijeliti svoja iskustva s izdavačima. Književnica za djecu i odrasle Silvija Šesto već godinama upozorava na različite oblike kršenja prava pisaca od ostalih dionika u knjižnom lancu.

'Na prvo bih mjesto izdvojila dugogodišnju krađu autorskih djela za potrebe školskih udžbenika, a za autorsku naknadu su se tek nedavno i to samo neki autori izborili principom cjenjkanja. Taj dio još uvijek nije reguliran, a za to je pak potrebna regulativa Ministarstva znanosti. Ipak, niti jedan ministar do sada nije reagirao na naša pisma, otvorena i zatvorena, pa to smatram dugogodišnjom pljačkom s dozvolom države', smatra Šesto, do sada autorica većine velikih izdavačkih kuća. 'Autorski honorari su ili nepostojeći ili smiješno mali, a uz to postoji nevolja koja se zove dotisak odnosno njegova netransparentnost s obzirom da većina tih 'velikih' ima i vlastite tiskare. Kontrola je nemoguća', tvrdi.

'Zadnja u nizu nekorektnosti jest potpuno zanemarivanje autorskog honorara za naručenu priču od Državne agencije za zaštitu osobnih podataka. Zanimljivo je kako sada, kad potražujem pravičnu naknadu za priču koja je bila dio nacionalnog natječaja za djecu, tvrde da nisu upotrijebili moju priču, no na internetu je moguće izlistati desetak stranica s tragovima u toj čudnoj magli te čak djecu koja su na temelju moje priče bila nagrađena', pripovijeda ova čitana autorica i dodaje kako su rijetki oni izdavači koji poštuju autorska prava, a uz to i autora.

'To su obično oni koji nisu skloni bestijalnoj trgovini, vole knjigu i sukladno tome i autora.'

Pitamo je i kako su njezinu borbu za poštovanje prava autora doživjeli unutar spisateljske branše te zašto ostali autori o svemu uglavnom šute?

'Uvijek je većina šutjela. No kako su književnici za djecu i mlade ponajviše eksploatiran dio spisateljskog roblja, u okviru Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade borimo se pristojno i artikulirano za napredovanje u smjeru korektnosti. U tijeku je potpisivanje privola autorskoj agenciji koja bi trebala postati svojevrstan 'spisateljski ZAMP'. Osobno s dostatnim dijelom zagorske krvi utužujem sve nekorektnosti. Počela sam davno i uspješno sa Znanjem, a trenutno vodim dva spora, od kojih ću raspravu otvorenog tipa na jednom uskoro oglasiti kao otvoreni događaj kako bih ohrabrila kolege. Prije četiri dana saznala sam preko Facebooka kako mi je postavljen dramski tekst u jednom ozbiljnom kazalištu bez pristojnog pitanja i razgovora o naknadi te će to vjerojatno biti treći spor. Nova, 2015, preda mnom je, pa iako se autorsko pravo i u okviru sudova smatra još uvijek narodnim blagom i benignim potraživanjem, skromno se trudim dokazati suprotno. Naime autor može darovati, ali u slučaju kada u pitanju nije dar, onda se dogovoreno treba poštovati, kao što većina tih istih naručitelja poštuje rad vodoinstalatera, zubara, slastičara ili PR menadžera', smatra spisateljica.

'Ne bih htjela obeshrabriti kolege, no moj zaključak na putu 'sretnom kraju' jest da ako je riječ o državi koja štiti lopove, treba doista imati živaca, a još više sredstava da se to okonča. Sredstva se nalaze putem, predanim radom uz koji i dalje upadate u živo blato, energija odlazi, a što je najstravičnije, država time daje zeleno svjetlo za daljnju rabotu nečasnima. Umorna sam, no ne predajem se.' Zanimalo nas je je li do sada dobila koju od privatnih tužbi koje je pokrenula protiv izdavača i što bi savjetovala kolegama koji se nalaze u sličnoj situaciji. 'Do dana današnjeg okončala sam jedino sud sa Znanjem i to nagodbom. Ipak, preporučila bih kolegama da tuže. Da je više takvih tužbi, vjerujem da bi se pokrenula
stvar. Žao mi je što je moj angažman donekle ograničen mojim zdravstvenim statusom, ali ima mladih i zdravih, oni su sada na redu!', poziva autorica, ne prestajući upozoravati na loš materijalni status pisaca i kršenje njihovih prava od domaćih izdavača.

Strah od ovrhe

Dugotrajne pregovore s izdavačem svoje prve knjige vodio je i mladi splitski pisac Marijo Glavaš.

'S izdavačkom kućom Algoritam sklopio sam ugovor o izdavanju zbirke poezije 'GrAD', a kojim smo i jedna i druga strana definirali pripadajuća prava i obveze. Među ostalim, u ugovoru je definiran financijski dio priče. No kako to obično biva, dio ugovora od izdavača nije poštivan.'

Glavaš je u nekoliko navrata mailom kontaktirao s izdavačem, no i dalje nije bilo razumijevanja u pogledu poštivanja ugovorom definiranih stavki. Nakon što su prošle dvije i pol godine odlučio je uz pomoć odvjetnika pokrenuti ovrhu te se još jednom obratio izdavaču navevši krajnji rok do kojeg želi ispunjenje svih stavki ugovora, ostavivši kontakt odvjetnika s kojim izdavač, u protivnom, može nastaviti razgovarati. Dok je istjecao jednomjesečni rok, obratio se i Hrvatskom društvu pisaca, čiji je član.

'Pitao sam mogu li mi oni kako pomoći u pet do dvanaest. Iz HDP-a su mi odgovorili da je upit proslijeđen predsjedniku Društva, no već sljedeći dan odgovorio sam im da neće biti potrebna pomoć jer se izdavač javio, ispričao i odlučio ispuniti u najkraćem roku ugovorom definirane obveze.'

Pitamo Glavaša kako zaštititi prava hrvatskih pisaca na knjižnom tržištu.

'Da kod nadležnih instanci ima volje, situacija bi se jednostavno razriješila. Volio bih da su nesposobni ili da ne znaju kako pomoću nekoliko jednostavnih odredbi sve razriješiti, ali nije to - birokratski aparat je odveć mlohav i rezigniran da išta napravi, a interesne sfere dovoljno snažne da dobiju što žele. Argument da su pisci neorganizirani ne prihvaćam kao ozbiljno dijaloško oružje - onaj koga građani (među ostalim i pisci) plaćaju da radi svoj posao, pa i da štiti interese tih istih građana, većini pisaca nije od velike koristi', smatra pisac.

Ni vani nije bolje

Ono što većina pisaca u regiji doživljava od izdavača u vlastitim zemljama riječki književnik Zoran Žmirić iskusio je i na inozemnom tržištu. Nakon što je njegov roman 'Blockbuster' 2010. ušao u finale tportalove nagrade za roman godine i iste godine dobio nagradu za knjigu godine od Hrvatskog književnog društva, s ponudom za prijevod romana na poljski jezik javila mu se prevoditeljica Agnieszka Żuchowska, predloživši prijevod izdavaču AdPubliku i njegovom direktoru Przemyslawu Deluri. Roman je u nakladi od 1500 primjeraka u Poljskoj izašao 2012. U razgovoru je predviđeni honorar bio 1000 eura, a on se uskoro tijekom pregovora s Delurom počeo topiti na 500, da bi na koncu stali na 300 eura.

'Pola godine nakon objave kontaktirao sam s Delurom i pitao gdje je zapelo s honorarom, no nije mi se javio. Kako se nije javljao, kontaktirao sam s prevoditeljicom koja je, za razliku od Delure, uvijek dostupna. Rekla mi je da ni ona nije dobila honorar za prijevod, a čak niti svoje primjerke romana koji je sljeduju ugovorom. Potom sam opet kontaktirao s Delurom i rekao mu da, ako ima problema s novcem, neka moj honorar od 300 eura isplati prevoditeljici, gospođi Żuchowskoj, i da više neću potraživati svoj dio, no ni na to nisam dobio odgovor. Čovjek se više nikad nije javio, a ugasio je i profil na Faceboooku', iznosi Žmirić, pisac koji je u međuvremenu potpisao ugovor o zastupanju za prijevode s hrvatskom kućom Sandorf, što savjetuje i ostalim kolegama.

'Tijekom 2014. kontaktiralo je sa mnom nekoliko agenata iz Makedonije koji žele prijevod na svoj jezik, no sve sam takve upite proslijedio u Sandorf. Ne želim se više sam baviti takvim stvarima', rezolutno će književnik.

Pjesnikinja i prevoditeljica Maja Klarić također se 'opekla' suradnjom s jednom od naših najvećih izdavačkih kuća – Algoritmom. 'Algoritam mi je dugovao isplatu za prijevod gotovo tri godine - za knjigu Paula O'Gradyja, 'Ja, tata iz Irske'! Prvu godinu nisam radila ništa jer sam srećom imala druge projekte, no naredne dvije sam ih zvala na telefon, slala mailove, objašnjavala situaciju, išla direktno u sjedište firme, pisala na Facebook, pisala uredniku te knjige, pisala Paulu koji mi je igrom slučaja prijatelj, da pokuša on nešto pokrenuti, bezuspješno, a potom sam 'zaprijetila' ovrhom, kad više nije bilo drugog načina. Kad sam na društvenoj mreži vidjela da je knjiga koju sam prevela rasprodana i da je doživjela drugo izdanje, bila sam strašno razočarana i istovremeno bijesna, a tada sam počela spominjati ovrhu i raspitivati se o tom postupku. Otprilike pola godine poslije honorar je isplaćen', pripovijeda Klarić o neugodnom iskustvu s jednim od najvećih domaćih izdavača. Ovakvi slučajevi su, tvrdi, ogroman teret za pisca/prevoditelja koji se osjeća podcijenjeno, ignorirano i iskorišteno.

Klarić priznaje da je upravo zbog ovakvog odnosa izdavača naposljetku odustala od toga da radi za kuće koje pokazuju takvo nepoštivanje prema svojim autorima. 'Radije bih radila bilo koji drugi posao nego radila za takve šefove. To sam naposljetku bila i prisiljena raditi - na recepciji u kampu, razne poslove preko studentskog servisa - jer osim što sam trebala nekako zaraditi za osnovne potrebe, željela sam raditi za nekog tko cijeni moj trud, obrazovanje, iskustvo.'

Fabriciranje rezultata prodaje

Neki od sugovornika koji su željeli ostati anonimni kazali su nam kako je veći problem od kašnjenja isplata fabriciranje rezultata prodaje i neisplata postotaka nakon prodaje određenog broja primjeraka za koji je sklopljen ugovor.

O tome smo razgovarali s glazbenim publicistom i novinarom Anđelom Jurkasom, autorom knjiga 'Bez rocka trajanja' i 'Soundtrack života' objavljenih 2011. i 2012. u izdanju kuće Znanje.

'S urednicima Brankom Matijaševićem i Davorom Uskokovićem potpisao sam ugovor (klasičnu šprancu), po kojem dobivam avans i 10 posto od prodanog primjerka nakon break evena (svota koja označava troškove proizvodnje), a on je iznosio 700 komada. U međuvremenu su urednici s kojima sam korektno surađivao otišli iz Znanja i došli su novi koji nisu slali nikakva izvješća dok nisam opetovano reagirao mailovima tražeći da izvrše ugovorne obveze. Avans mi je isplaćen mnogo kasnije od izlaska knjige, dakle faktički nije bio avans, već honorar. Prva tiraža knjige bila je 3000 komada, a prodavala se po cijeni od 99 kuna. U prvih šest mjeseci, po njihovim službenim izvješćima, prodano je 670 komada, a nakon godine dana 1350 komada. Nikad nisam vidio ni lipe od onih 10 posto, koliko sam trebao dobiti nakon 700 prodanih primjeraka. Dan danas je izvještaj prodaje isti te tvrde da je prodano samo 1350 komada. Dakle osnovano sumnjam da su prilagođavali rezultate prodaje i smanjivali ih samo zato da ne isplate autoru iznos od pripadajućih mu alikvotnih postotaka', kaže Jurkas, razočaran suradnjom sa Znanjem, premda njegove knjige bilježe veću prodaju od izdanja književnih autora.

Ostaje za konstatirati da za poštivanje i zaštitu prava autora u knjižnom sektoru u budućnosti trebaju biti učinjene krupne promjene. Sve dok institucije ne pronađu učinkovite načine za njihovu zaštitu autori će biti prepušteni samima sebi i tržištu, književna produkcija će patiti, a frustracije u knjižnom lancu rast će na štetu svih dionika – autora, nakladnika, knjižara, ali i čitatelja.