U zabačeni i deindustrijalizirani gradić N. stižu dvojica investitora koji žele ponovno pokrenuti proizvodnju u prije dvadeset godina napuštenoj tvornici turbina i u svim žiteljima bude nadu u čudo. Najava je to fabule što se raspliće na stranicama ovog romana u kojemu Perišić fikcijskim prikazom posttranzicijske zbilje sučeljava predstavnike najnižih i najviših klasnih slojeva i okuplja ih oko zajedničkog cilja.

Mogu li se povući neke paralele između vašeg novog romana 'Područje bez signala' i prethodnog 'Naš čovjek na terenu'?

Prethodni i novi roman nisu toliko blizu, ne toliko koliko bi se moglo očekivati. Postoji određena povezanost, na primjer – neki moj tip paradoksalnih situacija i likova koji nisu toliko patetično u sebi, nisu oni koji sami sebe ne mogu autoironijski sagledati i komentirati. To se probija kroz neku vrstu humora koji oni upućuju sami sebi i svojoj poziciji u kojoj su zatekli koja povremeno izgleda suludo. Riječ je o odnosu prema likovima koji ima dimenziju ozbiljnoga, ali u priču se probija i humoristička iskra, a to je bila konstanta i u romanu 'Naš čovjek na terenu'.

Ovdje je to ipak zadržano. Ima tu i likova koji bi se možda mogli preseliti iz jednog u drugi roman, ali bazično je priča bitno drugačija. Ovaj put priča nije pisana iz prvog lica, praktički nema glavnog junaka, već njih nekoliko, i ženskih i muških, i teško bi mi na kraju bilo reći tko je među njima glavni junak ili junakinja. 'Područje bez signala' kompozicijski je skroz drugačiji roman od prethodnog.

Zanimljiva je metaforika sadržana u naslovu romana 'Područje bez signala'. Naime objasnili ste da radnju romana pokreću likovi koji su se do sada uglavnom nalazili ispod radara domaćih književnih autora. Kako ste ušli u kožu i svijet investitora i ljudi koji ne pripadaju vašem društvenom krugu?

I u prošlom romanu bilo je raznih upada sa strane koji su dovodili u pitanje svijet takozvanog urbanog junaka, a ovdje više ni nema dominantnog fokusa, nego vrlo različiti likovi gledaju iz svojih perspektiva. Ljudi iz ekonomske i financijske elite sudaraju se s ljudima s margine, nezaposlenima, 'zaboravljenima'. To nije bilo jednostavno za komponirati. Recimo, likovi koji nisu 'intelektualci', likovi fizičkih radnika, u realnosti je to kao jednostavno prepoznati, ali kad radiš nešto u kontekstu proze, onda ulaziš u teren koji nije baš utaban i nema previše zadanih koordinata kako likove živo prikazati, a da ne bude neki karikirani 'majstor' prikazan svisoka.

U posljednje vrijeme ste mnogo putovali izvan Hrvatske, susretali s različitim ljudima i dolazili u prigode da promatrate ovu sredinu s razumne distance. Pretpostavljam da je i to nešto značilo u građenju atmosfere i likova romana?

Ovaj roman stvarno šeće između udaljenih svjetova, jer priča to traži. Moguće da je i neko iskustvo s prethodnom knjigom u Americi donijelo nešto, a u globalnu razinu priče upletena je i tema umjetnosti, u jednom podsloju. Svatko tko bude čitao roman vidjet će da priča obuhvaća razne slojeve, kao i zabačena mjesta i velegradove.

Tu su i glasovi likova koji su stranci, pa se vide i neke drukčije perspektive. Spaja se i ono što se doima usko lokalno, s nečim što pluta u globalističkim sferama. S druge strane, ono što se događa u jednom gradiću nije samo lokalna priča, jer takvih gradića ima na raznim udaljenim područjima te je on na neki način veći od sebe samoga. Tu su namjerno ostavljeni neki tragovi očuđavanja, ne baš stvarnosni, koji priču malo odižu od zemlje, ne u smjeru fantastike, ali odnos prema lokacijama specifičan je.

Ne bih kao pisac htio predefinirati čitanje, ali nadam se da sam ostavio dosta tragova za čitanje koje uvlači u jedan poseban fiktivni svijet. To je takav roman u kojemu su stvari koji se doimaju daleke jednostavno vezane. Stvari koje se događaju na nekom dalekom i čudnom poslovnom sastanku imaju ozbiljan odjek na ono što se događa u tom nekom gradiću koji se doima zabačen i izoliran. To relativizira osjećaj udaljenosti. Neki od likova šeću se i prelaze iz jednog svijeta i drugi, dolaze u gradić N. i tu se pokreće priča koja u sebi ima i paradoks i iluziju i, nadam se, realnu ljudsku dramu.

Može se reći i da je riječ o medijski posredovanom općem mjestu domaće stvarnosti. Mnogi gradovi u regiji s propalom industrijom čekaju svoje spasitelje – investitore koji će donijeti čudo novog prosperiteta u njihovu sredinu..

Takve stvari se događaju i na prostorima koji su tisućama kilometara udaljeni. Ovo je svakako situacija koja asocira na sve te nade i očekivanja u dolazak investitora, pa se u uvodu romana taj dolazak čak zamišlja kao tema za ulje na platnu. To je nešto što se na neki način i propagira, kao neka lutrija, dok su zastale neke druge stvari koje se ne bi trebale odnositi na slučaj i na to tko će doći i donijeti neko rješenje. Ta situacija čekanja naznačena je u romanu inherentno ironično, ali kad se priča krene događati likovima, to za njih više nije ironična priča, to postaje realnost za njih, s tim da čitatelj zna da su tu neke stvari zapravo opsjena. Kako se stvar razvija, ono što je zamišljeno kao opsjena na neki način postaje realno na terenu, što je paradoksalna i komplicirana situacija koja se mora rasplesti i to drži priču napetom.

Već dugo vremena živite kao slobodni književnik, afirmiran brojnim prijevodima u Europi i Americi. Prosječan pisac može vam zavidjeti, no to je i dalje prilično nesigurna pozicija. Kako se s njom nosite?

Pisanje knjiga svakako nije posao koji donosi sigurnost. Nije lako, a možda ni pametno, odustati od nečega što nosi sigurniju egzistenciju, i mnogi roditelj će se, znamo, s dosta razloga prestraviti kad vidi da mu je dijete stvarno odlučilo biti umjetnik, prvo stoga što ne zna je li ovaj umislio da je umjetnik, jer to je češći slučaj, a zatim i stoga što, čak i ako je stvarno talentiran, to je opet vrlo upitna egzistencija. Onda roditelj pokušava sve da preusmjeri potomka prema nečemu drugome - da ga zainteresira za nogomet, pravo, elektrotehniku, ekonomiju, softver, ili barem - ako se već uhvatio kakve umjetnosti - da to predaje u školi.

Nije to baš bez razloga - danas je nesigurnost svugdje, no u umjetnosti je to oduvijek i rijetko je naći područje gdje je to toliko izraženo, pa to, recimo, kako se o raznim umjetnicima iz povijesti govori kao o genijalcima koji su na kraju poludjeli - tu treba uzeti u obzir da to nije samo popularno ludilo genija nego ista ona stvar zbog koje onaj koji nema siguran posao pije tablete za smirenje.

Ima nakon roditelja još nekoliko nivoa koji će te ozbiljno i praktično uvjeriti da se okaniš takvog posla... E sad, ako slučajno sve to nekako proguraš i nisi baš crk'o, onda kažu da si 'uspio', i onda ti možda 'mogu pozavidjeti' ovi kojima nije uspjelo opstati kao slobodnjacima, jer ljudi jedni drugim zavide unutar istog svijeta, no taj 'uspjeh' iz književnog svijeta nema, meni se čini, baš nikakve veze s drugim 'uspješnim ljudima' čijim se uspjesima, vilama i jahtama dive novine.

Na rezidencijama i gostovanjima izvan Hrvatske susrećete mnogo inozemnih pisaca. Muče li pisce slobodnjake u Zapadnoj Europi i svijetu iste stvari kao u nas i gdje je mjesto razlike?

Bazično da. Kad ljudi pričaju, te pritužbe na poziciju slobodnjaka uglavnom su slične, ali ipak je potpuno drugačije kad funkcioniraš, recimo, kao njemački autor na području koje ima milijune čitatelja, a pritom i značajne direktne i indirektne potpore. Indirektne su one koje umjetnicima daju posla - tipa puno opcija za plaćena čitanja kroz institucionalnu mrežu Literaturhausa po gradićima itd.

Upravo zato ste prije nekoliko godina osnovali Pravo na profesiju, inicijativu koja se zalaže za prava i vrednovanje rada hrvatskih književnih autora i koja je uspjela s Ministarstvom kulture ispregovarati nešto bolji položaj pisaca. Simptomatičnom ostaje činjenica da ste u javnosti percipirani jedino vi kao predstavnik Prava na profesiju. Koliko to u konačnici šteti inicijativi?

Prije nekoliko godina inicirao sam neke stvari baveći se volonterski tom inicijativom koja je tražila puno komunikacije i energije. Imam svoje faze i već neko vrijeme sam u svom pisanju, kao i u uređivanju nekoliko knjiga koje će uskoro izaći. Osim toga, loše je ako se to zasniva samo na meni. Ono što je zastupalo i zastupa Pravo na profesiju nije moja privatna stvar, pa neka to slobodno preuzmu drugi pisci budući da je to nešto što je, čini mi se, vezano direktno za njihovo preživljavanje. To je kao u mom romanu – da ne ovisite o nekom slučaju, nekome tko će doći i promijeniti stvari. Usput moram reći da i likovi iz romana mijenjaju taj stav, što je dio komplikacije u koju upadaju investitori koje muče neke druge brige. Ako se ljudi ne žele aktivirati za svoja prava, u konačnici se ne trebaju previše ni čuditi kada ih izgube. Mislim, mogu, ali to bi značilo da vjeruju u neku idealnu vladavinu odozgo i da u sjedištima moći, naročito u ozbiljnim financijskim sferama, sjede dobri ljudi koji brinu za njih.