U parahistoriografskim raspravama kojima obiluju naša svakodnevica i medijski, politički i kulturni prostor, često se podržava stereotipna naracija o povijesti kao smjeni značenjski jasno određenih i međusobno suprotstavljenih razdoblja. Svaka je nova epoha, navodno, po svemu – ideološki, politički, svjetonazorski, kulturno – različita od one koja joj neposredno prethodi i svaka je svediva na svoju esenciju.

U navali amatera povijest se tako tumači kao uzročno-posljedična pripovijest i neprekidni hod prema boljemu, a sadašnje stanje kao posljedica određenih pomaka u prošlosti, pa se onda pojave, fenomeni ili ličnosti važni za neko razdoblje utvrđuju s obzirom na to kako su zadužili današnjicu. Do kakvih sve zabluda i fantastično-grotesknih zapleta mogu dovesti takve simplifikacije i stereotipizacije te logika naknadne pameti, demonstrira se svakodnevno u velikom okršaju domaće kavanske znanosti oko ocjene razdoblja 1945. do 1991. i uloge Josipa Broza Tita.

Mit o sretnom dobu

No takva autistična navika da se poravnava povijesni teren, dokida kompleksnost i neko vrijeme vrednuje isključivo pozitivno ili negativno, a neke povijesne ličnosti kao heroje ili zločince, prevladava i u drugim slučajevima. Tako je npr. Prvi svjetski rat kao prvi totalni rat – ne samo zbog broja uključenih država, broja poginulih i invalida ili novog, efikasnog oružja, nego i zbog toga što se vodio, činilo se, bez konačnih ciljeva, gotovo do istrebljenja – odredio viđenje vremena koje mu je prethodilo. Po raširenom klišeju, period od 1900. do 1914. tumači se kao vrijeme mira i pozitivnih društvenih kretanja, sveeuropski Belle Epoque ili, metaforički, kao zatišje pred oluju, vesela svečanost uoči iznenadne katastrofe. Sretno doba uzleta europskoga građanstva, industrijalizacije i modernizacije prekinuto je, navodno, iznenada 1914. ubojstvom na Balkanu. Gavrilo Princip i balkanski nacionalizmi postali su u toj paraznanstvenoj verziji mnogih domaćih, ali i bjelosvjetskih falsifikatora najviše odgovorni za veliki zaokret Zapada u mračno doba nasilja i svakovrsnih ekstremizama.

Slojevi vremena

Njemački povjesničar i pisac Philipp Blom u svojoj upućenoj i izvrsno napisanoj knjizi 'Vrtoglave godine: Europa 1900.-1914.' razobličava takve stereotipne naracije, pokazujući koliko su osnovne društvene strukture bile već promijenjene u predvečerje uoči Velikog rata. Cijelu je knjigu i pisao usuprot takvim mistifikacijama i banalnostima, usuprot navici da se prošlost reže na razumljive i prosječno (ne)obrazovanom recipijentu probavljive kriške vremena koje se prosuđuje s obzirom na ono što je došlo poslije.

U uvodu on tako i traži promjenu optike i poziva čitatelja da zamisli 'biografije, misli i djela ljudi koji žive oko 1910.' bez znanja o njihovoj budućnosti, bez sarajevskog atentata, bez Velikog kraha newyorške burze, Kristalne noći, Auschwitza, gulaga.

S druge strane, svjestan je da interes za određeno povijesno razdoblje kod šire publike ovisi prilično o tome koliko se u njemu prepoznaju paradigme sadašnjosti, pa zato – poput Marka Mazowera koji je također sondirao društvenu tektoniku 'mračnog kontinenta' u ranom 20. stoljeću – ističe sličnosti između razdoblja 1900. do 1914. s krajem stoljeća i početkom tisućljeća. Preobražaj društvenog okoliša: tehnološki napredak i psihološki nemir, ubrzanje života i dezintegracija identiteta, avangardnost i novi politički ekstremizmi, neke su od značajki toga dinamičnog razdoblja koje prepoznajemo i u današnjici.

U vrtoglavim godinama koje prethode 'dobu ekstrema' ne samo da su se odvijale velike promjene na polju tehnike, znanosti, medija, umjetnosti i sl., nego su se preobražavale temeljne društvene matrice i strukture osjećanja epohe. Taj veliki povijesni zaokret u godinama prije 1914. ne znači istodobno da su stari modeli bili napušteni. Naprotiv, ambivalentnost, istodobnost različitih pojava, fenomena i ideja te uzbudljiva napetost u supostojanju staroga i novoga, jasno su vidljivi i njih je Blom također naznačio u svojoj verziji povijesti stvarajući time jednu poliperspektivnu, kompleksnu i za daljnje interpretacije vrlo poticajnu sliku vremena.

Spolnost i brzina

Tehnički napredak i otkrića, automobili koji jure vrtoglavom brzinom od 20-30 na sat, prvi avioni i let preko La Mancha, gradnja flote i njemačko-britanska utrka za pomorsku prevlast, prvi široko dostupni fotografski aparati itd. mijenjaju percepciju svijeta i mogućnosti kretanja i povezivanja. Jedni, poput talijanskih futurista, diviniziraju tehniku i strojeve, dok drugi, poput raznih pokreta koji su romantične preteče današnjeg komercijaliziranog new-agea, istražuju alternativne oblike življenja. Freud razvija svoje fundamentalne teze o seksualnosti i snovima, anatomiji uma, odnosu svjesnoga i nesvjesnoga, dok umjetnost, literatura i filozofija na razne načine artikuliraju temeljna osjećanja vremena: dezintegraciju, gubitak središta, identitetska previranja i nesigurnost u budućnost.

Svijet se ubrzava, svakodnevica se mijenja, identiteti se fragmentiraju, a nove ideje i nove društvene teorije iskre posvuda. Vrijeme je to i izražene borbe za prava žena, javnih istupa protiv kolonijalizma, izrabljivanja i vjerovanja u superiornost i inferiornost kultura, koji će obilježiti cijelo stoljeće. No, dok sufražetkinje stupaju ulicama Londona ili dok europski tisak pune izvještaji o masakrima stanovnika Konga pod upravom belgijskog kralja Leopolda, jačaju i drukčije tendencije: sve su utjecajnije teorije o rasama, manipulira se Nietzscheovim Nadčovjekom, a mutna znanost – eugenika je na vrhuncu.

Birajući najsnažnije pokretače takva burnog društvenog vrtloženja Blom ističe brzinu i spolnost, strojeve i žene. Ubrzanje i dinamičnost kao principi modernoga življenja očitovali su se u mnogo raznih sfera, dok su se promjene u spolnosti ticale ženske emancipacije u politici i svakodnevnom i obiteljskom životu. Takve promjene u ulogama i društvenim pozicijama izazvale su i osjećaj nesigurnosti i izgubljenosti muškaraca, jer njihovu je snagu i produktivnost tada zamijenio stroj, a narušena je – više simbolički negoli stvarno – njihova duga dominacija u javnome životu, umjetnosti, znanosti. Muškost je bila u krizi, ojačao je strah od 'feminizacije muškaraca', tražile su se nove uloge i novi oblici predstavljanja.

Kako pisati kulturnu povijest?

Kao autor koji, osim što predaje povijest, djeluje i izvan akademskih okvira te radi u medijima i piše fikciju, Blom ima spisateljski nerv i svjestan je ključne važnosti onoga kako je nešto napisano. U Vrtoglavim godinama on se igra sa žanrom povijesne kronike, pa svoje kompleksne uvide i interdisciplinarne interpretacije usustavljuje u osobitu kronologiju, birajući za svaku godinu od 1900. do 1914. po jedan simptomatičan događaj koji mu daje početni impuls za daljnju analizu.

U maniri najboljih suvremenih, ponajprije angloameričkih kulturnih povjesničara koji (za razliku od dominantnog tekstualnog mrtvila i suhoće mnogih domaćih autora) njeguju literarizirani pristup prošlosti, Blom je napisao vrlo uzbudljivu, istovremeno kompleksnu i sintetičnu, slojevitu i u tezama jasnu, studiju. Brzina i uzbuđenje vrtoglavih godina kao da se odražavaju na sam proces čitanja, pa se dijelovi knjige čitaju u dahu i s povišenim očekivanjima.

U takvom tipu beletriziranog historiografskog diskursa ponekad se stvaraju umjetne veze i nadinterpretiraju činjenice kako bi se komponirala zanimljiva priča, a to se kod Bloma opaža u nekoliko detalja. No, najveća je šteta što nije uključio prostor Balkana i pitanja nacionalizama, identifikacije naroda i kultura u velikim carstvima, mode Orijenta i dr. Ipak, rašireni znanstveni eurocentrizam, fokus na europska središta, tzv. velike kulture i važne povijesti, u cjelini je prilično umanjen, dijelom zato što autor uvodi 'malu' povijest i povijest svakodnevice, a dijelom zato što u europsku geografiju uključuje Rusiju i piše o tamošnjim previranjima između starog režima i novih pokreta, o anarhizmu, avangardi i pojedinim umjetnicima.

Ukratko, 'Vrtoglave godine' su jedna od najboljih knjiga iz područja kulturne povijesti koje možete trenutno naći u knjižarama i pravi izbor za čitanje u ovom kontekstu u kojem se, potaknuto velikom obljetnicom, tek otkrivaju Veliki rat i svi ekstremi početka 20. stoljeća.

Philipp Blom: Vrtoglave godine: Europa, 1900.-1914., preveo Goran Schmidt, Fraktura, Zagreb, 2015.